http://www.youtube.com/watch?v=oCmK4u0IUNE

nekad kontam hoće li ova nadrealna nadrealistička zajebancija ikad prestat istovremeno i suze i smijeh izvlačit

http://www.youtube.com/watch?v=xrR2vQpYfqs

vazda vako :)

MORAĆE (!!!) ONI (!!!) JEDNOM (!!!) OVO/ NAS (!!!) RIJEŠITI (!!!)

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

U zadnjih nekoliko mjeseci kad izađem iz haustora dočekaju me 2 cukca avlijanera zaostalih u zadnjih 2 do 3 godine agonije sa ostavljenim/ zapostavljenim lutalicama I isti me nekih stotinjak metara prate kroz mahalu, jedan ispred, jedan iza, dovedu me do zone novog poprilično odvradnog I opasnog čopora, zalaju, obavijeste ih o mom prolasku, I puste me svojim putem

Na samim početcima na njih niko nije obračao pažnju, smetali su, onako divlji I prijeteći, ali malo pomalo stanari, barem jedan dio, vidjevši I njihovu patnju I nesnalaženje takvim nepripadanjem, su krenuli sa njihovim hranjenjem, a meni su poslužili da svoje dvoje male djece pokušavam empatirat, pa oni razmišljaju o ostavljenim kostima, ostavljaju im, I što je najvažnije ne boje ih se

Uglavnom naše dvije male zgradice imaju svoja dva revnosna psa čuvara, najstardandnija bosanska lubeničara, koju su se sami ponudili da odigraju tu filmsku rolu, a ja se svako malo osjetim ko Kekec praćen njima :)

ne mogu se oteti dojmu o dramatičnom porastu nasilja unutar okruženja

prije neki dan sam ušao u tramvaj, poprilično pun tramvaj, unutar kojeg je minut prije, nekakav sasušeni trenerkaš, vjerovatno na gips heroinu ženi otrgnuo obje naušnice sa ušiju naravno razderavši ih totalno... putnici nisu reagovali...

pa sam iz daljine gledao scenu, gdje ispred jedne srednje škole majmun izlvlači vršnjakinju, te je ispravlja malo lijevim, malo desnim šamarom, pa u krug... to sa udaljenosti od 15 do 20 metara posmatraju policajci na obezbjeđenju važnog objekta i naravno ne reaguju, jer to  nije njihova dužnost

a treći je nekako ponajbolji, u tačno pola sedam izlazim umiven, obrijan uz haustora i na moje oči na na razmaku od 7 do 8 metara, drogirano alkoholizirani majmun okružen sa 3 kalašture, iz totalne zajebancije, vadi pištolj i puca čitav šanžer u zrak... meni ponajodvratniji zvuk prebliznog repetiranja, te praskova pucnjeva za koje dok bi skontao gdje zrna idu već popušio većinu... jaran mu se obraća meni, smijući se, i zajebavajući, čiko, nit si šta vidio nit si šta čuo... iz nekih svojih poslovnih razloga nisam mogao, a iz ličnih nisam ni smjeo reagovati, odšetao sam povelikim upitnikom nad glavom, koliko se još može tonuti, tonuti i tonuti 

mislim da nikad neću shvatiti ljude koji negiraju kvalitetu života u nekdašnjoj jugoslaviji a oduševljeni su sadašnjim tekovinama nacionalno vjerskih tvorevina

smrt fašizmu i religijama i papcima

ne do im bog nji`ov da ih slučajno zapadne mojih ateističko građanskih 5 minuta vlasti

odavno izbjegavam ove nazovi političke teme, ali nekad moram iz sebe izbaciti užas okruženja :) :(

gotovo da zažalih što pioniru siđoh u podrum te išćeprkah ku..evi set gedora i ključeva za koji ko ku..evi intelektualac ne znam ni otkud mi, zajedno sa šćerinim skejtom prepunog šarafa za odvrtati i zavrtati, te mu ispunih najnoviju želju da je MaJsToR, kad mi u 3:00, zorom, doskakuta, uredno noseći sa sobom isti taj set,te prodrma, pitajući sa 865 ponovljanja:

Je l tako da majstori ne spavaju ? Je l tako ?

na kog li je, čiji li je ?

postoje divni poslovi

sa velikim entuzuzijazmom pogledam anthonyia bourdaniea kako landara po svijetu, ždere, loče i zajebava se

uz pokoju teško svarljivu guščju vaginu, zamorčev penis, marinirani insekt itd itd ide red lokalne kulture, živog aktuelnog momenta, lagane pjansko šuplje i tako sa kontinenta na kontinent, iz države u državu, pokrajine u pokrajinu, grada u grad

divno

opušteno i educirajuće

i na sve to si cijenjen kulinar, medijska ličnost, kupuju ti knjige, dvd-ove, nude ugovore

drago mi je zbog njega :)

jednom soju ljudi do dana današnjeg nisam se uspio do kraja približiti

razlog je prozaičan, oni su sve suprotnog od onog što ja mislim da jesam, a doživljavam se kao flegmatični pragmata, neoportuni realista, cinični idealista, logični pesimista

sanjari su meni samo taki svijet, extremno zanimljiv

ima jedno 2 godine da sam upoznao jednog lika, već uveliko ulazi u straost, ni kučeta ni mačeta što ono kažu, ali njegov život je sa svakim novim buđenjem sasvim novi savršeni plan koji će se, ni na koji način povezano i uslovljeno sa njim, do kraja tog istog dana dobrano ruinirat

ako nije dan u igri, onda je sedmica, ako nije sedmica onda je mjesec, mjesec zamijeni godinu, i tako očigledno čitav njegov dosadašnji život

ali svaki dan je neka nova priča, neka nova savršena ideja, neki ljudi u i oko nje, neslucđni biznis, lova, kombinacija, privilegije itd itd

da se razumijemo, mislim da i i on veoma dobro zna da od toga nema ništa, strahobalan je niz neuspjelih pokušaja u dosadašnjoj nazovi igri,  prekupilo se njegovih besmislenih kombinacija, ako ništa smišljenih da neko savim hiljaditi od takvih kao on uzme i novac i energiju i entuzijazam

ali ono nešto što ti ljudi imaju u sebi je fascinantno, oni uvijek i iznova pronalaze neku novu energiju, novu budalaštinu i onda piće po njoj do besvijesti, svakodnevno posrtanje je razlog za svakodnevno uzdizanje

bude tu, barem u njegovom slučaju, i nazovimo sitnih prevara, ali nekako se sve iskompenzira njegovim vremenom, entuzijazmom, osmjehom, pričom, razumijevanjem upućenim tim ljudima sa kojim on komunicira

i stalno su u igri neki novi divni, savršeni, pametni, važni, iznenađujući

kažem fascinantan mi je, milion kombinacija, milion šnjura, milion pokušaja, uvijek isti kokuz sa potpuno novim oduševljenjem potpuno novim projektom koji se vjerovatno raspao i prije nego li je započeo :)

gotovo da sam ubijeđen da će, jednom i kad to dođe, i skončati kao sretna lujka koja ne stiže do te apsolutne sreće, eto baš sa tim zadnjim projektom

volio bih da u meni ima te iskre, barem neki procenat, da jednostavno vidim rješenje umjesto problema, da jednostavno apstrahujem realnost i obgrlim iluzije koliko mi treba...

jedan od rijetkih a izrazito lijepih trendova u sarajevu je popularizacija bicikliranja

od onog čisto šminkerskog, preko extremnog, pa izrazito sportskog, pa do najobičnije opuštene rekreacije

kako god, od nekdašnjih par frikova došlo se do mogu sigurno bubnut hiljada biciklista po ulicama

što ovo ja ?

nako, ponovo sam se vratio u predtinejđersko doba, do duše na glup način, uspio sam se skljokat sa bicikla i izderat koljena i nabit zglob šake, što je popriličan zajeb kad si srednjovječnih 115 kila koje plopne sa XL rama :)