opet je nekako oko tih datuma.
opet mi je u mislima.
nedostaje mi.
Rale mi je postao komandir odjeljenja u jednoj od bezbrojnih transformacija Armije BiH.
Što smo izmoždeniji i jadniji postajali, kako su nas trošili poput več poderanih krpa, tako smo i zajebanije nazive dobijali. Pa su se tako i tada naši Odredi razjebali kako bi postali Bataljoni u Mehanizovanoj Brigadi. U istoj kojoj sam dočekao kraj rata, i u kojoj sam na desetine puta više kilometara propješaćio nego što sam se voziko, sve je mogla ali mehanizovana nikad i za ništa. Ali šta je tu je, tako bi.
Ušao sam u improvizovanu spavaonu, nečiju, vjerovatno u žurbi, suzama i strahu, napuštenu kuću, jednu od onih koje su se napuštale na dan do dva a koje teško das u dočekale stare vlasnike, istu razvaljenu što od borbi, što od trenutnih korisnika, i zatekao komandire kako šutaju remi uz flašu zvekana. Posvećeno šutaju, samo onako kako se remi igra po ratnim linijama.
Zapalio cigar, pustio da se jedan od njih ishanda, te rekao: “ Trebao bih se nekome od Vas prijaviti, raspoređen sam tako”
Jedan čikica je ustao, malo se zagledao u mene, ja se zagledao u njega, a on prozborio:
“ Ja sam Rale, bićeš kod mene. Može l jedan konjačić ?”
“Naravno gdje ces me to pitati”
Na to se nasmijao i okrenuo ostalima: “ A i mene budale, ova sadašnja djeca…
U startu mi je legao kao čovjek, miran, staložen, zainteresovan za rat taman toliko koliko je morao biti, u vremenu kad se rat bavio njime. Nije se vidio u činovima, ordenima. Kao mnogi što nisu ni mogli ni željeli nazrijeti kraj rata. Cijenio je hrabrost, staloženost, drugarstvo. Ma klasicni rovaš.
Vremenom smo se upoznavali. Saznao sam da je sarajevsko dijete, majstor, nekadašnji mangup.
Saznao sam i da je usamljen. Ženu i dva sina klinca, rane pubertetlije, početak rata je zatekao u Banja Luci, a odnio do Švedske. Želju za njima je ponekad pokušavao liječiti alkoholom, laganim cirkanjem i priručnom ratnom mezom, zaklanom konzervom Ikara, Fetom, jedan lukčićem, a onda danima poslije smirivao probuđeni čir.
On se uvjerio da sam, hajmo reći, solidan borac u par situacija, da neću zajebati, da nisam sklon lakom kriminalu, tada tako proširenom. Sviđalo mu se što na liniju donosim razne knjige, uključujući i knjige za fakultet, jer, govorio je, mali imaš ti face za direktora. U odjeljenju je nas trojica spadalo u kategoriju mladih, dvojica oko dvadeset, ja dvadeset tri, dvadeset četiri, a on nas je stalno tjerao sa linije, skonta da je lijep i sunčan dan, procijeni da neće biti neke velike frke, te nas rastjera: “ Imate l Vi šta spotaći tamo kući, kakav curetak, vidim ja šta se dešava po gradu, koji ćete mi kurac ovdje, fatajte se njih, dođite do tad i tad. Mi se ufatimo noge, i navečer odradimo, kunjajući, ko fol duplu ili troduplu smjenu. Na prigovore ostalih, samo se smijuljio i govorio: “ Jok eto Vas ću ženama poslati, ko da su Vas željne”
Naravno tu pogodnost smo maksimalno iskorištavali, ponekad u svojoj nezasitnosti, i pretjerivali, a on nas ni jednom nije zavalio, znao je odrondati, baš se naljutiti, ali prošlo bi ga nekako.
Nije nam dozvoljavao da se previše ludiramo sa oružjem, da trošimo višak adrenalina, da smišljamo ko kakve akcije, stavljao nas je na opuštenija i zaštićenija stražarska mjesta. Na nama nije vidio uniforme, jurišne prsluke, okvire sa municijom, bombe. Možda je u nama vidio svoje dječake, u polo majicama svijetlih boja i izbljedelih farmerki.
A jednostavnije objašnjenje bi moglo biti da se radilo o dobrom čovjeku u lošem vremenu.
U martu `95. smo se našli u neviđeno glupom sranju. Neko iz komande se sjetio da ekstremno loše vremenske uslove možemo iskoristiti za pomjeranje linije. A to je podrazumijevalo, da na približno - 15, pri snježnoj oluji, petnaestak parova vojnika, među njima Rale i ja, provede 24, neshvatljivo dugačka, sata tačno ispred četničkih rovova, kako slučajno oni ne bi krenuli i napravili nenadani dernek. Za to vrijeme je inžinjerija, dublje u šumi pravila nove bajte, bunkere i pripadajuća sranja. Naravno, u glavama planera, u dubokim pozadinama, siti, ugrijani, naspavani, sve ide lako, ali u životu, ratnom životu i ne. Pošto smo bili direktno ispred njihovog oružja, na samom početku ili kraju šume, kako već ko gleda na to, nismo smjeli upaliti vatru jer odao bi nas dim. Nismo smjeli previše se kretati, u stvari gotovo nikako, jer bi smo tako stvarali buku i pravili tragove. A oluja ko iz najluđih horora, sat vremena snijeg ko sumanut pada, napravi na tebi sloj od 15 cenata, 5 je već promočilo unutar kvazi uniforme, onda stane i upekne minus do besvijesti. I tako u krug. Nema tople hrane, nema toplog čaja. Tada sam jedini put u ratu plako. Od muke. A suze se lijepile na licu. Sve se na meni sledilo. Nisam osjećao niti jedan dio tijela kao svoj. U sumrak smo se povukli nešto malo niže, koji metar u dubinu šume, i nasjekli desetine i desetine grana četinara i napravili nešto što je trebalo predstavljati kao šator. Uvukli se u namoćene vreće za spavanje, legli na granje, cvokotali, cvokotali i cvokotali. Onda smo zaspali.
Probudila me je buka, iznenadna. U mrklom mraku sam pokušavao skontati šta se dešava, nekontrolisano pritiščući kalaš, ali trebalo mi je vremena, dok mi se oči nisu privikle na potpunu tamu. Onda sam skontao da njega nema pored mene, i da on sav unezvijeren stoji na par metara od mene. Teško, neopisivo teško i ubrzano je disao.
“Rale, šta ti je ? Šta se dešava ?”
Tišina, duga, preduga tišina.
“Ništa”
“Kako ništa, koji ti je ?”
Još duža i još teža tišina. Samo njegovo teško disanje na mahove.
“ Spavaj dijete. Sve je u redu”
Pridigao sam se, koliko sam mogao, navukao vreću preko glave, disao unutra, cvokotao i kroz onaj mrak gledao ga. A on je izgledao isprestravljen, ko da je smrt vidio. Nešto ga je sjebalo u snu očigledno. Za koji minut se smirio, i, nanovo, uvukao u vreću. Pušili smo, ja sam ga jos par puta pokušao zapitati, ali pošto nije odgovarao, odustao sam. Zoru smo dočekali budni. On je štiklao cigaru na cigaru, teško i isprekidano disao, i uporno sutio.
U ljeto smo ponovili teren, ostale su tim idiotskim načinom tada uspostavljene linije, a mi smo čekali pocetak deblokade. Red izviđanja i skidanja mina, red opijanja.
Na par dana pred očekivani početak, na jednom od konstruktivnih sijela u šumi, smo pravili timove za proboj, koje su trebali činiti uglavnom mlađi i pokretniji. Onda je Rale usto, i reko da stave njega u jedan, jer šteta je da samo ova pičuladija ide u to sranje, valja njima živjet i djecu pravit, a jebo njih stare, od njih nema ništa.
Napad smo započeli u istoj grupi, jer on jeste bio naš komandir. Dopuzali smo se skroz do njih, dovukli se nakrcani adrenalinom i ludilom, i krenuli žestoko. Ali oni su se utvrdili do krajnjih granica, nismo ih iznenadili, jer su nas, naravno, očekivali, i nakon par minuta tarapane smo skontali da smo zalijepili. Njihova artiljerija se uhavizala, granata za granatom je probijala krošnje iznad nas, meci i geleri su frštali na sve strane, a mi nismo znali šta ćemo sami sa sobom. Nismo mogli naprijed, nismo mogli nazad, a nismo mogli ni ostati tu.
Ležeći, okrenuo sam se prema Raletu i gestikulirao mu kako moramo nešto što prije učiniti. Tada je iza njega pala granata.
Minobacačka, vjerovatno 82-ka.
Svalio se prema naprijed, žestoko jauknuo, pokušao ustati i odustao.
Pritrčali smo, krenuli sa priručnim previjanjem, i skontali da od njega nema ništa.
Baš nista.
Granata mu je eksplodirala bukvalno pod zadnjicom, raznijela je i svašta još, i gore i dole. U to je dotrčao bolničar i spuco mu par morfija.
Pa smo mi krenuli u očajnicki juriš.
Mahnuli smo mu, on nama, I to je to.
Nakon četiri dana smo izgubili to što smo osvojili, a na povratku saznavali smo imena poginulih.
Među njima i Raletovo.
Umro je jednog od tih dana, u tuzlanskoj bolnici.
Na dženazi mu nismo bili, jer smo još mjesec i po ostali na tom uzaludnom terenu. Po povratku u Sarajevo sam pokušao saznati gdje je ukopan, ali niko nije znao, a nikoga od njegove šire porodice nisam poznavao, imao je navodno brata u gradu, ali gdje.
Do dana današnjeg mu nisam bio na mezaru, sve kontam, gdje cu ga naći među tolikim grobljima i imenima.
A nešto i ne mogu da hodam između vojničkih grobova, čudni osjećaji me obuzmu.
U razgovoru sa bolničarem sam saznao, da je, dok su ga transportovali do saniteta, prije morfinskog sna, zatražio da ga pridignu, popušio cigaru, zagledao se u nebo prošarano dimom i oblacima, te sjetno rekao: “E jebi ga, neću djece vidit”
Mislim da je onu zimsku noć vidio što je trebao vidjeti. Jasno da jasnije nije moglo biti. Granata je pala na možda manje od desetak metara od tog mjesta. I ni metra više.
Ne znam jesu li mu se djeca vratili u Sarajevo iz hladne Svedske.
I u kakve ljude su izrasli. I jesu li bilo sta postigli u zivotu.
Znam samo da ga je kao oca svako dijete moglo pozeljeti.
Pa i ja.
E moj Rale…
