Priče o umoru

Dobrodošli na moj blog

27.12.2017.

Moja nova stara drugarica

Mene često zapadne da prošetam kroz naselje svoga djetinstva i momkovanja. Provrtim se između starih zgrada i parkova, uradim što sam naumio, rijetko koga poznatoga vidim, i ako vrijeme dozvoljava, sjednem na jednu klupu, namjenski. A klupu su montirali pored spomen obilježja poginulim iz naselja tokom prošlog rata. Uglavnom uzmem konzervu pive, eventualno nešto od lokalnih specijaliteta, i odšutim sam sa sobom neko vrijeme. Ima još jedna klupa preko puta, i tamo se samo smjenjuju likovi, pravi alkosi, krizirajući sprženi horsaši, majke ili nane sa djecom isl, al nit oni mene interesuju, nit ja njih. Ali nekako upratih da gotovo uvijek kad sam ja tu pojavi se i jedna starija gospođa, fino i uredno obučena, tiha, stalno popravljajući ono spomen obilježje, briše krpom bronzane table sa natpisima, namješta sasušeno cvijeće, metlicom sklanja prašinu,i sklanja vjetrom nanesene kese, očigledno sudbinom određena na to mjesto. Pokušavah provalit na kojem imenu se najviše zadrži, ali ona svaku tablu jednako pređe. A imena ima nemilice, a samim tim i posla za nju. I tako jednom, ja zagledan u svoje daljine, i ne primijetih da ona priđe meni i nekako meni smiješno neraspoloženo procijedi: Slušaj sine, možda nije moje da ti to kažem, al ti to tvoje što radiš, mislim to tvoje, možeš raditi i negdje drugo ! A ja zatećen, nekako izbiflah da to nije tako kako na prvu izgleda, da ja iz nekih svojih, ne baš pametnih, razloga baš ovdje volim sjest i šutat, al i popit pivu. A ona žustro odbrusi : Možda bi zbog njih trebao to radit na drugom mjestu !!! I ja tek tada shvatih zašto se ona meni zapravo i obraća !!! I upitah je, a koje je ime Vaše na ovim pločicama ? I ona ga stidljivo i jedva čujno izreće. A meni istog trena se razveza čitav taj dan, jedan od onih tolikih prokletih dana, njegovo ime. Lik, neke od provala, imena drugih nesretnika, nekih sretnika, sve mi pred očima samo zatitra. I rekoh joj, sve joj rekoh , ko da sam na ispitu, sve redom izbiflah, gdje sam ja bio, gdje je on bio, kako su i gdje udarili, šta je njega pogodilo, pa kako smo ga izvlačili jer je bio teško ranjen, pa kako smo zaglavili na jednom jestu koje je trebalo pretrčat a pokrivo ga sijać, pa kako smo se probili do saniteta te ga ostavili ,rukovali se i mahnuli mu, ko fol nabacili osmjehe, a znali smo, znali, pa kako su i gdje javili da nije uspio, i kako.... Samo sam osjetio njene ruke oko sebe, jako jako pritisnute, sjela je pored mene, i plakala, plakala i plakala. I meni se stislo, baš mi se jebeno stislo. Izvini sine, izvini sine. A kroz glavu samo tutnja, jedan od simtoma PTSD-a je stid zbog preživljavanja, jedan od simptoma PTSD-a je... Đaba 23 godine, đaba čitav ko izgrađen život poslije, mene i dalje stid, stid me što sam se izvuko, i ovakav i takav ! A oni nisu ! Ne mogu daha da pustim ! Sljedeći put sam ja uredno sjedio na klupi kad je ona došla, ja je ponudio kafom, a oan se iznenadila kako to mislim, pa se odgego do obližnjeg kafića i izmolio mali đezvenjak kafe. I sljedeći put ponovismo isto. I pričasmo, o skupoći, samoći, o žali bože životima i mladosti, o nekako čudnom vremenu, ma o svemu. I o njemu. I o njima. I o nama. Ona je uvijek željela saznati ko stoji iza onih imena, a nije imala koga pitat. U to nam se došunja tmurna jesen i još tmurnija zima. S tim da se ja nadam proljeću i ljepšem vremenu i svojoj novoj staroj drugarici. Da koju progovorimo. Dok nas ima !!!

<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31