Priče o umoru

Dobrodošli na moj blog

29.07.2018.

hvala Oli

u rat upadoh, između ostalog, i ko drugorazredni svirac gitare po dernecima. ono glavni se umore, ulijene ili šta ti ja znam, onda umorko popunjava praznine. pa mi je ko i išlo, imo nekakav svoj repertoar, raji odgovarao, i to je to. olivera nisam svirao nikako. moj rahmetli stari ga nije, i z ko zna kojih svojih razloga, podnosio, a mene, tada mladom i vjerovatno što buntovnom što progresivnom, nije njegovo palamuđenje imponovalo... mada sam spletom prilika imo druženje sa njim nekoliko godina prije, nas dvojica balavaca satrani od dana svakoraznih budalesanja, iz sarajeva, usred avgusta za šankom nake terase u korčuli slušamo kuknjavu gazde te kafane kako je osto bez konobara za noćnu furtutmu i da nema pojma gdje će ih naći, i ja mu kažem, jebo ga ti šta si se raskuko- mi ćemo ti nosat tacne, natoći nam pokoje pićence, nahrani nas malo i reci ovim svojim da nas ne tjeraju iz vreća sa plaže... i neki deseti dan ti ja uslužujem olivera i klapu mu, i da se razumijemo sjedim i ja sa njima, ali ne zato što sam impresioniran njegovom veličinom, nego sjeo sa društvom koje loče a crko od konobarisanja, uzimo sam sebi pauze na specifičan način... i tada je na moje oči meštar stuko 5 ili 6 flaša crnjaka i spržio kutiju čini mi se sad našeg marlbora... nemam pojma kako je i šta je pjevo, rekoh da me nije baš tad interesovao, a nisam bio pri kakom realnom stanju.... ali kako rekoh upadoh u rat... i Alanće ga poće svirat! pa ga nešto i Kum zgotivi! pa mi počeše tražiti pjesme ! pa bio jedan aman zaman svirac koji skine bilo koju njegovu pjesmu u 300 akorda i prelaza u minuti pa mi i pokaže gdje ću i šta ću svirat jer je njemu bilo mrsko pamtit ! pa nas sve to sjećaše na prošlo vrelo ljeto koje nećemo provesti na moru... a koja smo već naučili provoditi s rajom na jadranu... a provešćemo ih u ratom sprženom naselju... te 92. ... te 93. ... te 94. ... ljudi moji ja sam barem 50, a moguće i dosta dosta više, njegovih pjesama navježbo svirat i zapamtio textove, do zadnjeg !!! ma merako se iz pjesme u pjesmu... totalno otkrovljenje, on mi je prvi emotivni smiraj bio u životu, nekakav suludi dalmatinski sevdah... te 2 i po godine rata sam isključivo ratovao, i dernečio, i stalno stalno svirao, i to uglavnom njega ! i svi ljudi iz mog okruženja su se navukli na njegove pjesme i na tu emociju. i mislim da su nam njegove/ naše pjesme i svirke fakat pomogle da kako-tako proguramo rat... pogotovo otkrovljene bijaše taj neki njegov album iz 94. koji smo expresno isvirali do zadnje pjesme... taman da se sjetim dubine- Kao brod u boci... i padajućeg basa :) i onda sa pocetkom 95. prestanem svirati, naglo i istrošeno... i 23 godine ne sviram... pokušavao dovoljno puta ponovo se ubaciti u taj film ali nisam se ni pokrenuo kako treba... ne sviram više ... imam gitare, imam pojacalo, ali ne sviram... zadnje što sam provalio, nema 1o dana, je softver- chordify koji bilo koju youtube pjesmu provuće kroz sebe i u realnom vremenu ti pokaže koje i kakve i gdje i kad akorde da pritisneš !!!!!! fascinatno... i ja sam se ispritisko na TRAG U BESKRAJU, isviro je baš..... hvala ti Oli

27.07.2018.

Iznenadenje mjeseca

Bijah prije neki dan u manjem krajiskom mjestu, odakle mi je otac porijeklom. A opet njegovi su iz okolnog sela. Zadnjih 35 godina me ljudi pitaju da li su moji iz rogatice, foce, sandzaka itd itd a ja im uredno odgovaram da nisu jer postoje istorijski podaci da su navjerovatnije pravi srbi u i oko uzica, primili islam da bi zadrzali ili dosli do posjeda, pa ih ovi stjerali vamo oko 1 i 2 srpskog ustanka. Nekako sam se sam sebi uklapo u to jer smo vanjstiom visoki i vitki i plavih ociju i kose, bi tamo prema rusiji i karpatima dosta takih grupa za nanijet vamo. Ali pricah sa jednim cicom iz tog sebe, on naravno nema pojma sta je prije sat ruco ali isprica svasta istorijski o dedi i pradedi. I rece da su oni nekad ali nejma pojma kad osvanuli tu iz LIKE !!! I kakve sad like, o njoj znam samo da ima prelijepu prirodu i prezajebane zime. Ko zna na kraju koji nas je kitojlo u prokazu pravio, za pocetak kontam da se prokroatim jer bi lako mogao biti pripadnik jednog tako uvazenog naroda. Cuj licanin ?!?! :):):) a ja se po blogu natezem sa ovim istocnjacima bosnjacima i srbovima, kakav sunovrat, sta bi moji na ve to, uh....

25.07.2018.

I dalje mi je cvrst stav

Premecem jucer po rukama knjizicu meni nepoznatog lokalnog pjesnika nasumicno ulijecuci u stihove. I cutim. Cutim i kad me sagovornik zapitkuje sta mislim. Jer je meni samo u glavi ona od charlesa mislim bukowskog, Poezija je mokra carapa u sudoperu...

23.07.2018.

Nezadovoljstvo

U meni kao prevrela gnjila supa nezadovoljstvo vrije !!! Sve se samo u problem i agoniju pretvara. Fakat mi izgleda da su se mentalitet i podneblje sa aktuelnim trenutkom nagodili taman onako kako ne treba

19.07.2018.

Aldi (re-edit sa prvog bloga :) )

Prvo je pokušao silom. Ko fol on nam naređuje. Jer on je kao komandir. A mi to moramo izvršiti. Ali raja ga i nisu nešto bendala. Nikome se nije ginulo. A u podrumu je bilo super. Trebalo je otici po tu jebenu municiju. iskobeljati se iz fino ukopanog podruma, malo vlažnog, ali šta ima veze što je takav za ovakve okolnosti , probijati se nekih kilometar, kroz kišu granata, natovariti se municijom, ko teretni konj, i vratiti se kroz novu kišu granata. Veoma neugodan I poprilićno pogibeljan zadatak. U stvari glavni je problem bila obližnja livada, u jednom od kučnih dvorišta. Trebalo ju je pretrčati, neviđeno brzo, da te ne zakači metak od sijača, a onda izbjeći njihovu ko fol nasumičnu minobacačku vatru, koja baš tebe, u suštini, traži. A bez municije smo svakako gotovi. Odjebali smo komandira. I izvlačili šibice. Ona palidrvca. Popušili smo ga- Kralj, Aldi i ja. Dobro sam prošao. Njih dvojicu sam cijenio kao borce, bili su dovoljno hrabri, i znao sam da me neće ostaviti, ako me šta zakači. A to mnogo znači. Krenuli smo. Između rafala iz sijača, pretrčali livadu. Prenebjegli odbijene busene trave. Od minobacačkih granata skrivali se u nekom trapu napunjenim užeglom pšenicom. Popušili par cigara, čekali da majmuni odustanu, da malo popuste. To i dočekali. Na kraju došli do štaba, te natovarili se do krajnjih granica. Sav taj metal na meni me je zabijao u vlažnu zemlju. U jebenom ratu sve hoće da vrati u zemlju. Pri povratku opet su nas tražili granatama. Odvratan osjećaj, znaš da baš tebe pokušava raznijeti. Baš se trudi. Zaklonjeni iza kuće, dogovorili smo se da zajedno, pridržavajući jedan drugoga, pređemo livadu. Mislim, trebali bi je pretrčati, ali hajd ti trči natovaren sa nekih 70- 80 % svoje težine. Jašta ćeš. Teško to u takvim okolnostima fercera. Sijač je odbijao grumenje zelene trave u vis svuda oko naših nogu. Ovaj put ih nismo mogli ignorisati. Meci su svijali kovitlace zraka oko ušiju. Ali prešli smo bez ozljede. I utrčali u naš podrum, zbacivši sve sa sebe zavalili se u fotelje I trosjed. To je to, uspjeli smo. Aldiju koji je sjeo preko puta mene pružio sam zapaljenu cigaru, nasmiješio se i rekao: “ E nek se drugi sad jebu sa raspodjelom” I on se nasmiješio i odgovorio: “ E neka !” Nastavio sam pričati sa ostalima, ne gledajući u Aldija. Granate su počele padati oko kuce. Možda sa razlogom, a mozda i bez. Ko će ga znat sta je u majmunskim glavama. Jedna za drugom. Desetine granata. Ali mi smo bili u podrumu, I nisu nam mogle ništa. Bar ove koje su oni trenutno koristili. Mogu nas rokati do prekosutra ako im je ćeif. Ponovo sam htjeo nešto reći Aldiju. Ali nešto, nešto nije bilo u redu. Promijenio mu se izraz lica, posivilo je, kao da se zateglo, a oči upale u duplje. Imao je neki čudan žareći pogled. Gledao je prema meni, ali imao sam osjećaj da me ne vidi. Mahnuo sam par puta rukom ispred sebe, ali oči mu se nisu pomjerile… Primijetio sam i lagano podhrtavanje njegovog tijela. Te graške znoja na celu. A onda sam u očima prepoznao ludilo, pravo, nepatvoreno ludilo. Naglo je skočio I vrisnuo: “ Ubice, ubice, nećete me izvući napolje… Ne, ne… Neću napolje… Tamo nema nikoga… Nikada…” Dok su ostali pokušavali skontati šta se dešava, on je pretrčao preko mene, dosegnuo automat I zarafalao po prostoriji. Meci su rikošetirali svuda okolo a mi smo se pobacali kud koji. A onda je izvukao bombu iz prednjeg džepa jakne. Skočio sam na njega, trenutno jedini shvatajući da je odljepio, uhvativši ga za ruku. Sljedeći tren sam se našao odbačen nekoliko metara. I ostali su skocili na njega, ali ih je bacao po prostoriji, kao da su od papira, i bez bilo kakve težine. Postao je najači čovjek na planeti. Sada je i ispuštao nesuvisle i neartikuliasane krikove koji su ledili krv. Mahao je rukama svuda oko sebe. Ali još uvijek nije stigao izvući osigurač iz bombe. Srećom. Valjda ga zaboravio. U tih par trenutaka smo se mi dohavizali, i u sljedećem trenu, nas sedam se našlo na njemu. Udarali smo rukama, nogama, a on je jednog po jednog odbacivao od sebe. Nismo mu mogli ništa. Postao je jači od sviju nas. Rale je, kao I mnogo puta do tad, kao najprisebniji I najlucidnijik, trznuo pištolj iz futrole, i svom snagom mu ga zalijepio za lice. Bez imalo milosti. Krvnički. On se malo zateurao. I krenuo rukom prema osiguraču. Jos jedan udarac pištoljem u isto mjesto. Klecnuo je na koljena. Lijeva strana lica mu e pretvorila u napuhani uštipak. Kralj mu je, iz zatrke, uletio nogama u prsa. Treći udar pištolja ga je, konačno, onesvijestio. Nakon minut sam mu uspio razdvojiti prste od bombe. Nedostajala su dva milimetra da izvuče osigurac. Dva jebeno kratka milimetra. Svalili smo se gdje smo stigli, izmoreni i isprestravljeni. Neko se zapitao: “ Šta ovo, koji kurac, bi ?” Nismo imali pojma, frajer eksplodiro za manje od dva minuta. Zar može i tako. Izgleda da može, upravo smo prisustovali prezentaciji. Svezali smo ga čime smo stigli. Pa dodatno provjerili svaki spoj. Bolničar ga je ovjerio sa nekom injekcijom. Sljedećih nekoliko sati nije dolazio sebi, a u sumrak smo ga odnijeli do saniteta. Objasnili im šta se desilo, ovi mu ubrizgali par dodatnih injekcija, i transportovali do Psihijatrije. Proveo je nekoliko mjeseci na bolovanju. Vidio sam ga nekoliko puta u štabu, dolazio je po cigare i paket sa hranom. Ili po ono što naši nazivali paketom hrane. Zadržao je ono sivilo u licu i žareći pogled. Smršao je i pogeo ramena. A onda je jedan dan trebao da se pojavi na postrojavanju kako bi, ponovo, otišli na liniju. Sve prođe pa I bolovanje. Nije se pojavio. A mi smo otišli. Po povratku smo saznali da je noć prije postrojavanja, ćisteči pištolj, slučajno, opalio sebi metak u nogu. I sjebo je za sljedećih nekoliko mjeseci. Zvanična verzija, šta li ? Spominjalo se neko vrijeme to dešavanje u našim razgovorima. Slučajno? Namjerno ? Kukavičluk ? Herojstvo ? Svaki od nas je to prihvatao na drugačiji način. Nisam ga više vidio u uniformi. Poslije rata sam ga par puta vidio. Nešto manje sivog lica i nešto manje zažarenih očiju. Nije me prepoznao. Ko viđao je on mene, ali nema mjesta gdje da me smjesti. Vukao je nogu za sobom. Baš kao neželjeni teret. To je, izgleda, bila jedina, vidljiva, njegova promjena…

16.07.2018.

jutarnji

fata se rado davala, al se proculo po mahali, pa je niko ne htjede ozenit... mater dumase sta ce kako ce, i skonta da je strovali na selo kakvom levatu... tako i bi, dode svadba, ona isfolira sta trebase, i krenu dan za danom zivjet ko udata zena... ali sjetise se omladinci iz grada nje, a ni njoj ne bi mrsko razmisliti da se nanovo u promet pusti... sta ce kako ce, skonta da kaze da joj umro nakav dajdzic, rece muzu, a muz kaze samo idi, a red je i svekrvu da povedes... i povede ona nju, dobacise do grada, organizovase im omladinci druzenje, malo se popi, opletose fatu, i nekako opletose i svekrvu... ujutro one na stanici, fata se za glavu ufatila, kaze slusaj svekrvo , ovo se otelo kontroli, ja bi voljela da se ponasamo ko da nista nije ni dogodilo... kad svekrva rece, slusaj ti snaho, ja tom coeku barem na sedminu moram doc...

14.07.2018.

50-1= 49, ni više ni manje

nekolike godine unazad bijah, tipično, na perfomansu svjeCkog mega cara ramba amadeusa. volim ja tako, u stvari malkice sam zavidan, pa se ponavljam, dolazim svako malo nanovo da mu zavidim, nekako mi vrh kad uspijes doć na taj nivo mudroseranja, sve oko tebe naki zajebani svirci jamaju/jezzaju po svojim instrumentima, ispred tebe posolidan broj plaćaća tvoje usluge, a ti serundaš o svemu i svačemu, tako reći o sitnim ljudskim temama pa sve do kosmičko kozmičkih problema... i tako svirci svirkaju, pletu li pletu, svako svoje pa svoje, a nekako se kakofonija tih ritmova i zvukova spaja u jedno, a rambo serunda li serunda,pa se dotaće svojih godina, i kako je on nadošo do nove spoznaje, nedavno nabacio 50 godina, i skonto, jebo te, od sad postade većinski/ akcionarski vlasnik svog (preostalog) života, ono davo se 50 godina svima i svakome, ocu, majci, ženi, djeci, školi, vojsci, firmi, mjesnoj zajednici, kučnom savjetu,, poslu, kurcu-palcu (često korišten izraz u njegovim, a i u mojim, izlaganjima :)), e sad bi se mogo malo i sebi i svojim ličnim zajebancijama dat, a u njegovom slučaju je to jedrenje i plutanje do iznemoglosti, kako ja skontah.... i meni to nekako razmišljanje ispade golemo, fakat postoje ljudi koji stalno žive za druge i po drugim, pa sve čekaju kad će početi živjeti po svom, pa nekako nikad i ne požive, uglavnom... eh ovako, meni danas 49,godina do tijeh magičnih 50, pa se nešto kroz mozak provrti to njegovo izlaganje, pa probah pronaći na interneu te njegove mudre izričaje, ne uspjedoh, ali posljedično ukucavši rambo amadeus izjave, naiđoh na široki spektar mnogobrojnih mudrih, za moj skromni mozičak i nadasve mudrih, uplovih u njih, i uljepšah sebi današnje jutro... takoreći samopoklonah se :)

13.07.2018.

hterorije hzavjere

nisam podložan teorijama zavjere. nepojmljivo mi je pomisliti da su zapadnjaci smislili način kako prevariti svekoliko osviješteno pučanstvo te ih folirati da je zemlja okrugla kad sve ukazuje na to da je i dalje ravna ploča ! ne vjerujem u ljude guštere. onako su mi negdje između masoni i iluminati, ko i moglo bi biti, vazda bilo lobija, štela, onih koji te nevidljivom rukom vode kroz život i postavljaju gdje treba ! ali prije neki dan u društvu prije neki dan, gleda se tekma, hastal kako treba, ja zakukah Jebla majku evo samo što je prestala kad nanovo zapada, mislim na kišu, kad ovaj jeda, ma jebem im mater rusku, ja šta rusku, a on, ozbiljan, ma ja oni su to skontali, zgurali svuda okolo oblake sa kišom a sebi očistili nebo zbog svjetskog. i ja ga gledam kontam je l ozbiljan. a onda mi drugi dio mozga govori da tamo fakat ne pada a da kod nas memljiva zemlja u julu nije bila. ako ništa jesu onu svoju reprezentaciju nadrogirali malo je reć, ko će im u rusiji udarit antidoping kontrole, svaki drugi sijed, blizu 2 metra sa pratećom kilažom medžeda, igraju u karina klubovima i karina ligama, i onda natrče i smore svakog protivnika, po čovjeku, od 2 do 6 kilometara razlike... može, ali u njanji...

11.07.2018.

debilčina u bošnjaka

nenadjebivim debilukom ubiješ tri djevojčice, četvrtu unesrećiš do kraja života, četiri ili pet porodica razjebeš za vijek vijekova, te prilikom prebacivanja iz bolnice u pritvor odjeneš majicu sa natpisom ALL MY SHIT DOPE koja u najslobodnijem prevodu poručuje SVA MOJA SRANJA USREĆUJU !!! savršeni primjerak 25-godišnje dominacije određenih struktura koje su uspjeli jedino proizvesti brude i brudstvo :(

09.07.2018.

pitanje za šemsona

imam pitanjce za šemsona... šta misliš je l ovaj neGdašnji naš srBov u šveCkoj makar malo zaslužio krVatsko čokanjće kao mali znakić pažnje od strane napaćena bosanca kojeg uporno svrstavaju u mrske bošnjanCe ??? eto ti mi reci !!!

06.07.2018.

protok vremena

što ti je život :)

02.07.2018.

za komšiluk

branitelji :)

<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031