Priče o umoru

Dobrodošli na moj blog

01.10.2018.

Kopanje (opet jedna iz plejade prastarih prica:) )

On je Srbin. Ona gadna varijanta. Ime mu nisam cuo, niti mu to pise na celu, ali ja to znam. Ja sam Bosanac. Ne Bosnjak, Bosanac. On je Radna Obaveza. Ja sam Armija. Suprostavljeni svjetonazori na jednom mjestu. On je ovdje mimo svoje volje. Ja sam, opet, iskljucivo svojom voljom. U zadnje vrijeme, imali smo poprilicno problema i napora. Mislim tu na sebe i svoje pajtase. Oni drugi su nas onako momacki napadali, nanijeli nam gubitke, na pojedinim mjestima pomjerili liniju i artiljerijom, gotovo do kraja, zatrpali rovove i transee. On je tu da kopa. Da nas malo odmijeni. Ja, njega i jos desetak slicnih njemu, ne u nacionalnom smislu, u isekivanju novih napada, nadgledam. On nije ratni zarobljenik. Nije ni silom doveden. On je neutralan. Ne zna ko puca. Ne zna kada puca. Ne zna ni gdje se puca, ni odakle se puca. Nista mu nije jasno. Ovo nije njegov rat. Moj jeste, majmuni su dvjesto metara od jedne male sobe koja nosi dvadesetak i nesto godina mojih uspomena i svim silama zele da udu u nju. Ne volim ovakve tipove. Ako imas opredjeljenje, onda ga i sprovedes. A ne ovako, srce i dusa tamo, tijelo ovdje. Koga to sretnim cini ? Udaljeni smo od nasih prvih rovova sto i pedesetak metara. Ta kopanja na prvoj liniji i oko nje radimo mi, malo ratujemo, malo kopamo, malo ratujemo, malo kopamo. Stalno tako. Ovo sto su ovi, iz ko nekakvog radnog voda, je presedan. Imali smo velike gubitke, slomnjeni smo borbama i ne mozemo sve stici. Njih ni ne zelimo na prvoj liniji, niko ih ne zeli imati na dusi tako isprepadane i neiskusne. Ono sto zelimo je samo mala pomoc, i neka se poslije nje nose odakle su dosli. Takvi kakvi su nama su odvratni. Svaki od njih ima zadatak. Dobio je po dvadesetak metar duznih transee, metar sirine i, mozda, nesto vise od lopate u dubinu. Posao od jednog sata za mladog, zdravog i uhranjenog. Ovi nisu takvi, pored par starijih od pedesetak godina, ostali imaju papire. Ovo je grad papira. U ovom gradu svako ima papir. Izmisljene bolesti, izmisljena ministarstva, izmisljene jedinicem, izmisljene bitne persone. Crno na bijelo, pise na papiru. Zato je njihova norma da to zavrse od jutra do mraka, nekih osam, devet sati. Plus dva obroka i pola kutije cigara. Moj pulen je poseban. Kad sam mu pokazao njegov dio transee naglasio sam mu da zemlju baca na lijevu stranu nasipa. Kad sam drugi put dosao, nakon sat vremena, on je izbacio samo par lopata, i to iskljucivo na desnu stranu. Ovaj put sam mu malo vise pojasnio da nama opasnost prijeti jedino sa njegove lijeve strane, a ni u kojem slucaju sa desne . Pogledao me je ispod oka, progutao nesto u grlu i, rekao, da nema problema, malo se vise zamislio. Nakon nekoliko sati, taman nesto vise od polovine vremena koliko su trebali biti tamo, ponovio sam obilazak. Izdubio je transeej samo koji cenat i taj jad od zemlje izvrtao na desno. U momentu sam krenuo da se izderem na njega, ali sam shvatio da ima boljih nacina da se neko poduci lekciji. Bitno je strpljenje. Uvijek neko zna nesto vise o necemu. Ovaj put sam ja znao vise., a on nije imao pojma ni o cemu. Dosao je do mjesta zbog kojeg je i trebao danas raditi i, sad , mu nije bilo mogucnosti za manevrisanje. Namjestio sam stolicu uz zid jedne od zasticenije kuce, stavio automat u krilo, gledao prema njemu i cekao. Miran. Sada je kopao kako treba, s tim da je ritam neznatno ubrzao. Valjda je mislio da je vrijeme da prestane sa iritiranjem. Greska. Mene vise nije iritirao, pitanje je bilo samo kad ce se neko drugi naci iziritiran. Pravilno kopanje, u ratnom slucaju, je podrazumijevalo da se kopa iz dubine jer samo takav se ne vidis, u najboljem slucaju neprijatelj moze vidjeti vrh lopate kad izbacujes zemlju, s tim da je tad glava bar trideset centimetara ispod nivoa nasipa. Ko tada puca nepotrebno puca. Gospodin Neutralni je vjerovatno zelio svojim pogresnim radom uciniti nase kretanje vidljivim. I uspio je to, iz transeea mu je virila citava glava i pola ramena. Nekih osamsto metara ispred njega, kroz izmaglicu i neko granje, nazirao se djelic kuce. A u njoj je obitavao neko od njihovih. Duzio je sijac. I stalno se trudio da nam zagorcava zivot, sto mu i nije predstavljalo neki napor, mi sa onim sto smo imali od bacaca raketa nismo mogli dobaciti do njega, a puscana paljba je tesko pogadala desetak kvadratnih centimetara sube. Cekao se on jer momcina je upravo kopao na njegovom pravcu. Cvrkut zalutalih pticica, u trenu, je smjenilo stravicno fijukanje metaka. Udarali su posvuda, po fasadama, po zemlji, po grudobranu, izbijali komade maltera, grumenje zemlje. I naravno sve se to desavalo blizu Neutralnog, toliko blizu da je mogao osvjetiti vrele kovitlace zraka koji prolijecu. Stotine istotine metaka koje idu samo u jednom pravcu, njemu. To sam licno dozivio mnogo puta, ali, zbunjivalo me je zasto sam svaki put reagovao iskljucivo na isti nacin. A nacin je bio nista drugo nego li panika u izvornom smislu rijeci. Bjezte noge usra Vas guzica. Tako je i on reagovao. Ispustio je lopatu iz ruku i zagnjurio se u zemlju.To ga je vec spasavalo, ali, panika je jaca od razuma, stao je grebati i puzati po dnu transee iskopavsi za pola minute vise nego li za svo proslo vrijeme. Jos par poduzih rafala je poremetilo idilu pa se sve umirilo. Uskocio sam u transeej i dosetao do njega. Lezao je u blatu tesko disuci dok su mu se niz lice slijevale graske znoja. Pogledi su nam se sreli, ovaj put, u njegovom, nije se mogla naslutiti mrznja, samo strah i pitanje sta to bi. "Lijepo sam ti govorio sta i kako treba kopati, a ti se pravis pametan. Osjecas li se sad pametnijim ? " Poslije ce me mrziti, jos snaznije nego li do sad. Povukao sam ostale kopace u jedan napusteni podrum. Ostao je, mozda, jos sat do mraka, oni su manje- vise svi bili pri kraju, a postajala je realna sansa da ce nas zasuti granatama, sad kad su nas provalili da se nanovo utvrdujemo. Ipak su granate mnogo, mnogo opasnije iz nasumicnog pucanja iz daljine. Zacuo sam glas : "Mogo sam poginuti zbog tebe ! " Okrenuo sam se. Stvarno sam se razocarao, nista nije naucio. "Mogo si se ubiti !!! Namjerno si me zajebavo svo vrijeme, pravio se budala i mislio da pomazes braci. A jebe se tvojoj braci u sta i koga puca, stvarno bi to tuzno bilo sahraniti te pod ljiljanima, zar ne !? " Tuzno je gdje vodi zaslijepljenost. Odlucio sam pruziti mu priliku za popravni. Rekao sam : "Krenite kucama dok se jos vidi, samo pratite kabal od struje i nigdje ne izlazite na povrsinu. A ti mangupe ostajes dok ne zavrsis posao, treba ti sat da popravis njihovo i sat da zavrsis svoje. Svoje ces, znam, zavrsiti i prije,zna onaj tvoj bezveze prosarati samo da se javi." On je radio a ja sam slusao. Povukao se u dubinu, nisam ga mogao vidjeti. Periodicno bih sisao do njega, obasjao lampom prostor oko njega i uputio po koju konstruktivnu kritiku. Gubio sam zivce, a on je to osjecao i nije zabusavao, kopo je ko lud. Ocigledno me se je svim srcem zelio rijesiti. A i ja sam njega. Bauljali smo mracnim traseeama. Prvi on pa ja. Osjecao sam njegov strah, samo nas dvojica,mrkli mrak, ja naoruzan, a ne podnosimo se. Prilicno nezgodna situacija gledano iz njegovog ugla. Nisam mu zelio olaksati situaciju, "mutno" sam cutao. Dosli smo do mjesta gdje se rastajemo, objasnio sam mu ostatak puta i ponudio savjet : "Znas, nesto ces morati mijenjati u svom zivotu, ili bjezi njima ako su ti drazi, ili skontaj koji smo mi, neces daleko dogurati nastavis li se tako ponasati, naletices na nekog nervoznijeg od mene, pa si ga popusio ! " Cutio je neko vrijeme pa je progovorio : "Hvala ti na savjetu !" Rastali smo se, svako na svoju stranu, u svoj svijet. Jos jedna noc bez sna, za mene, i ponavljanje teme: KOJI ÐAVO MENI SVE OVO TREBA U ZIVOTU....

<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031