Priče o umoru

Dobrodošli na moj blog

31.01.2019.

imena prije statistike

Smrt je nekako brzo došla u taj naš mali park. Tri nanovo izgrađene zgrade četvorospratnice, 3 ulaza u prvoj, 5 u drugoj, 2 u trećoj. Uglavnom useljeni mladi bračni parovi, već sa djecom, ili sa djecom u nastajanju. Baš nas je bilo nemilice, i velikih, i malih, i srednjih, i svakakvih. Djece. Prave djece. Prvi je otišao Dado Riba. Il sam negdje pročitao, il mi je neko u pismu napisao, služio JNA ja tada. Našli ga, sa njegovih 17 ili 18, ja l predoziranog heroinom, ja l ugušenog od duvanja l(j)epka iliti sintelana. Ono pripreme za poslije, ma ni godinu poslije, masovni pristup drogama na svakom mjestu i u svako vrijeme, skupljanje finansija. Furo se u hevi metalce, noso pravu, skupu, kožnu motorku, plato Skenderije i tako to. Pito sam neke koji su mogli ko nešto znat, ali neodređeni bili, valjda se odvojio od raje od parka. Nekako vazda bio tužno drugačiji. Imo veliku glavu i ko napuhane oči i obraze, otud mu nadimak Riba. Bio jedinac. U lošem braku, otac, ko ko maglu pamtim sijed i stariji, visok, majka ko dosta mlađa, crnka, ko htjela se nešto. Jedra. Ništa stari njoj nije mogo, sad to znam. Imala nekakvu aferu, vjerovatno i više njih, ali mi pamtimo, nekakav, jebo te i sad znam da je bijeli tas-ov golf, poslijepodne ili navečer, i drapanje sa nekim likom. Trajalo je to dugo, dugo. Mi djeca krišom virkali skriveni među autima. Naravno kad Riba samoincijativno ode kući. Pa slušali njihove prebučne svađe. Pamtim, ko i u svakoj tadašnjoj kući ili stanu, ogromni regal sa puno polica, a na njima stotine i stotine malih sitnih igračaka, kipića, suvenira, sve sterilno poredano, očišćeno, nedirano. Te roditelje nisam vidio od svoje srednje škole, nisam ni Ribu viđo, nego eto nekako čuo šta je bilo. Onda je umro Bero. On ko djete rano oca izgubio, veze više nemam da l od bolesti il možda u saobraćajki, obzirom da mu je taj stari vozo ogromnu službenu volgu. Ostali mama, mlađa sestra i Bero, godinu stariji od mene. Nije imo posla poslije srednje mašinske, nešto ga nije išo faks, nekako se sredilo da ode ko građansko lice na jna brod. I od tamo ga vratili. Taman se kuhalo i zakuhalo u Hrvatskoj. A on Hrvat. E sad je l to imalo kake veze nemam pojma. Al znam da smo kolektivno, ma čitav park, išli autobusom na sahranu u Kreševo, pamtim kuću žalosti u jednoj strani i na skroz drugom kraju mjestašca, na nekoj drugoj strani, groblje. I pamtim otvoreni drveni kovčeg i u njemu metalni sanduk sa staklenim malenim djelom. Tako su mrtve vraćali iz JNA. I čini mi se da je uz kovčeg stajao nekakav vojni policajac, sa onim tipičnim bijelim uprtačima. Šta je bilo, mi saznali nismo. Naravno išlo se na to da je bio pogrešan momak na pogrešnom mjestu među pogrešnim ljudima. I onda mama i sestra u crnini, sa čudnim trajnim punđama, vječito uštogljene i ispršene. Ko voštane. U nekom momentu rata samo nestale iz parka i od tada nemam pojma gdje su i šta su. Pa je red došo na Gigu. Mlađi brat Sine, starijeg godinu od mene. Rat u okolišu posvuda. A njega zapala JNA u koju se već masovno nije išlo. Pa mu se valjda sredilo da bude u Maršalci. A Giga bio nekako ko čudniji od nas i ko dijete, malkice povučeniji. I onda dođe vijest da je mrtav. I ni za njega se ne sazna šta bi, pričalo se o samoubistvu, vješanju, metku na straži, ali i metku dežurnog oficira jer je Giga striktno htjeo kući na manje od 500 metara vazdušne linije. A rat samo što se nije ozvaničio, pucketalo se na sve strane po rubnim padinama. I njegovi su odmah početkom rata nestali ko i većina komšija srba, isto magijom, godinama poslije nakucam Sinu u Australiji, profilom dominira srpska ili srbijanska zastava, meni to nekako isti kurac. Pa ga popuši Dejo. Repac. S tim da je već bio rat, ali da večina parkovaca to nije željela ugurati u mozak. Pa jebenih 20 godina smo svi, ali bukvalni svi, rasli i srasli jedni sa drugima. Iz dana u dan. Isto jedna ogromna porodica, svi sve jedni o drugima znali i jedni sa drugima bili. Jedinac. U samohrane majke. Sa lošim poslom. Samo što je došo iz JNA. Ma čisto djete još. Prvi se namah prijavio u rezervu murije, ni 50 metara mu od prozora, odmah ko naka kurčeva specijalna. Mi se još zajebavali po parku i igrali lopte i koše i čekali da se tronacionalci dogovore. Da možemo na samo što nije ljetnji standardni raspust, more, koke i tako to. Zjanio, sa još par kolega, u nekakvom kombiju, sa zavarenim dodatnim pločama ko ojačanje, negdje na nakoj intervenciji tamo negdje oko jevrejskog ili iznad Souk Bunara. U glavi nakav ko razgovor sa klupe, on slobodan i objašnjava nam svoju potrebu da učestvuje. Posthumno je odlikovan Ylatnom policijskom značkom, to je možda, ali samo možda, majci nešto značilo dok je lagano al sigurno venula i uvenula za njim... U to, još malo, još samo malo, za koji dan, rat se zaoprave pretvorio u rat, i od tad više nije bilo zajebancije, ginulo se i ranjavalo i nestajalo iz grada i države na dnevnoj bazi, sve je postalo statistika. Eto, ko oni, prvi, zapalo ih, da budu uvertira ...

28.01.2019.

Jugovina

Ponedeljak, onaj jedan isheto psa, navozo se i nadumo, onaj drugi poskocio, ko ptic je, pun elana, i sad bi oni o nechemu da lavoraju. A ovdje udarila jugovina. Nije totalna al je jugovina. I vrijeme je. Pun jitojlo ove zime, hladno, mokro, smrdljivo i tamno. Fale mi moja klupa i gugani... lavorajte drugari moji, rado cu se nadovezivat...

24.01.2019.

Zid

Jebalo majku kroz majku, nema situacije, nema osobe, a da nisam dosao do zida. Ne postoji racionalno rjesenje, ne postoji kompromis, postoje samo kontra i teski napadi. Stalno se preispitujem da nije do mene ali argumenti upucuju da je do okoline. Niko ne zeli da cuje poslozene i izanalizirane argumente, svi zele da arlaucu, pjene i granaju. Tako su u pravu. Uvijek. I za sve. Sve ama bas sve u ovom suludom okruzenju je odlucilo da cijelim svojim bicem zive rijalitije polusvijeta... nisam cvjecka ali moj mozak zaista nije u stanju percipirati to a da nema psiho- somatskih reakcija... tuzno sve i tuzan i ja... kad crna rupa usisava onda pokupi i sta treba i sta ne treba... jebat ga i jebat me...

19.01.2019.

prosvijetliše me :)

ne namjeravam biti zlurad, ali neopisivo trijumfalna diplomatska pobjeda srbijanske državničke elite je obogatila moje, i ovo će decidno pokazati, odveć krhko i nejako znanje... Republika PALAU je povukla priznanje... šta ba, Palau, ko je to, šta je to... i reko hvala guglo, hvala wikipedijo... imam i 1 lično pitanje, ima li iko, od mojih posjetitelja ko je znao za ovaj republićki kuriozitet ? p.s. jedino neizguglano je primaju li ovi bilo kake azilante ? ko po onom, primiiii meee, primiiii meee.... https://en.wikipedia.org/wiki/Palau

09.01.2019.

o sebi se zabavili, stare nene govorile, i nanovo govore

Kao klinac imao sam obavezu pomagati/raditi u porodičnom mini- xafsu, kako bijaše zvanični naziv, 16m2 radnjice, u kojoj smo pokušavali ostvariti očev povrat u vlastito djetinjstvo i rad u nekoj od radnji njegova oca. Bijaše to početak srednje škole koji se provukao i do odlaska u JNA, slatko startanje studiranja i, na žalost, i početak rata. Tada sam već bio, ko i odrastao, u ljeto 92. sam „proslavio“ i 23. rođendan, a to se, moglo bi se i reć, smatralo odraslošću. Kroz radnju prolazile razno razne mušterije, neke teške, neke lagane, neke tmurne, neke nasmiješene, neke prezahtjevne, neke opuštene. A bila je i ona. Nasmiješena i vesela. I nekako mi stravljala do znanja da sam joj simpatičan. Recimo sa mojih tadašnjih 17 do 18 godina. A ona tada imaše nekih 30-ak. Možda godinu do dvije još. Tanana, vižljasta. I rekoh već, nekako baš vesela i nasmiješena. Kako nisam znao kako li se postaviti, tako je ona postajala šaljivija prema meni. Sva vrckava. Imponovalo joj. Ona sigurna a ja nesiguran. I tako s vrata bi bilo: Kako mi je danas moj mlađahni slatkiš ? I ja sam se postepeno opustio pa bih se znao pohvalit kako je slatkiš baš kako treba i tako to. Učio u hodu. Al, nisam ni znao ni umio bilo šta preduzeti. Ma nisam ni vozit znao, a kamo li da sam je sa kakva auta mogo provozat. Nisam ni kaka stana mogo zbavit. Možda se nadat da starci odu na koji duži sat na imanje/vikendicu a da ja joj ja ponudim pokaz svoje tinejđerske sobice. Ma, da se ne foliramo, moj vrhunac je mogo bit poziv na ljubakanje na klupi u parku. Koji nisam uputio. Nisam imo blagog pojma kako bih to uradio. Nit znao, nit smjeo, nit išta. Šta bih tamo sa potpuno zrelom ženom. A ona se samo smješkala i nastavljala sa zadirkivanjem. U drugoj polovini 91. se je situacija malkice mijenjala na bolje u moju korist, ustabilio sam redovne penetracije po raznim konstelacijama, ono student, ono imalo se ko i para, ono vodio se ko zgodan, duhovit, mangupav. Išlo me je i samom sebi sam postajao sve samouvjereniji. Oko i u radnji su se vrtile razne „djevojčice“. Nisam se više dao zbunit. Sad sam ja s vrata znao Pozdravit najšarmantniju Teta Starku, pohvalit osmjeh i košulju i sklad boja. A i zamijetit iskricu u oku. Nije mi se nigdje žurilo, a ni njoj se nigdje nije žurilo. Igali smo se naivnog brace i koketne tete. Ko da nismo željeli pokvariti tu igru. Osim toga, znala je naletiti u društvu nešto starije žene, najvjerovatnije majke, ili ponekad vodeći sa sabom slatkog dječaćića, ne starijeg od 10 godina. Iz nekog razloga mislim da muža nije bilo ni na mapi, ali nit sam šta pito, nit se šta spominjalo. I tako, svakih nekoliko dana, kad se potrefi njen dolazak u radnju, recimo sa vjerovatnog posla, a moje odrađivanje kratke smjene od sat do dva popodneva u radnji, red šale, red zeze, red laganih ujeda i na kraju pa-pa kud koji mili moji. Rat je uletio brzo. Sve se monstruozno ubrzalo. Vidjevši kako se užurbano pljačkaju radnje po gradu, mi smo svoju još užurbanije ispraznili i dislocirali robu u porodični stan, te zamandalili isto, čekajući da sve prođe mjesec do dva. April to bi. Ali uđosmo i u maj. I u juni. i u juli. Ja već odavno teritorijalac. Medeni. Visok. Vitak. Utegnut. Jedino sam ko fol blago dužu plavu frizuru zamijenio izbrijanom glavušom. Jednom u stanu koji „čuvasmo“, iz zajebancije, Alan, Kum i ja se izbrijasmo i osta nam taj stajling. I rekoh da bi juli. Vreo dan. Popodne. Iz nekog razloga bijah u gradu. I naravno pokušavah pješice dobacit do Socijalnog. A oni se natovarili. Roka se po čitavom gradu, ponajviše od predsjedništva do Malte. Na svakoj jebenoj raskrsnici rafalaju sijačima, snajperišu, kompletan put života svako malo pod nasumičnim granatama. Pod takvim sranjem otišo do grada, završio budalaštinu koju sam trebo, i sad nazad. Kompletna hormonima pogurana budala. Kreni nekih 10 do 20 metara pa se negdje ko fol sakrij, čučni i ščučuri se, pa čekaj da prebaci vatru naprijed ili nazad, nešto ko procjenjuj. Pa pretrči. I stalno tako. Na nju naletih u prolazu kod vojne bolnice. Prepadnutu. Sluđenu. Njeni znaju da je krenula, a ona ne zna ni kako će, ni gdje će. A nigdje je. A morala bi negdje. Tu svakako nije prispjela. Reko smiješ li sa mnom, paziću na tebe. Nekako se usudi. I polako nas dvoje. Prođosmo odmah najgore, dio od vojne do raskrsnice za željezničku. Kroz željezničku izađemo na perone, odemo uz samo brdo i kroz ono šiblje. Samo da je zemlja pod nogama. Ako gdje gruhne, samo zalegnemo. Sve je bolje nego li biti na ravnici duž maršalke kad minobacačke u nizu pljuhnu na asfalt. Preletimo, u sumanutom šprintu, sa pruge na raskrsnicu kod pofalića, i uz energoivest-ove nebodere se uvučemo u komleks Vase Miskina. Od tamo, opet polako, korak po korak, se spustimo do Žiša, preletimo raskrsnicu na Socijalnom. Znojavi. Prljavi. Izgrebani. I dobrano isprepadani. Ona više nego li ja, ali opet, ni meni nije ni najmanje svejedno. Opasno, opasno roka. Ne prestaje i ko da nema namjeru prestati. Dolazimo do ulaza u haustor gdje ja imam ključ od stana na prvom spratu. Ostavio mi jaran kad se starcima ispaljivo iz grada. Da mu ko fol sačuvam. Ona do svoga stana saznajem ima još komletno naselje za prepješačit. Ali puno je to u ovim okolnostima. Prerizično. Nudim joj opciju da nastavimo dalje, ali istovremeno predlažem i puno logičniju da uletimo u stan, uvučemo se u sklonjeniju sobu, ona se javi telefonom svojima dokle je, i onda čekamo da stanu. A staće valjda, rokaju satima i satima. I uletimo u stan. Uletimo i u sobicu. Dugački jogi uglavljen u zidni ormar, na jednom kraju ona, na drugom ja. Iscrpljeni. Granate sumanuto lupaju po naselju. Sada u stvari i shvatam da se lupa naveliko na potezu Grbavica-Hrasno, a da ga kao kolateral puše Socijalno i Malta. Pužeći donosim telefon u sobu i ona se javlja nekom svom. Taj neko joj govori, gdje si šta si, ne mrdaj. Ona kaže i neću. Ne smijem. Sjedimo. Ćutimo. Pa se odjedamput budalasto smijemo. Sumrak je. Još se roka, ali nekako nije baš tolko blizu. Jenjava. Rekoh, moraš li svojima. Ma trebala bi, sva sam isprljana, gladna sam. A oni će pobudalit zbog mene. Rekoh nemoj ići, nije za toga, snaći ćemo se. Kaže kako. Nudim opcije iz glave. Struje nemamo. Ali imam mlake vode u 2 mala kanistera na balkonu, ostavim ih da se zgriju, baš za tuširanja. Imam flašu naka crna vina i 2 deca očeve travarice. Dodatno paklo Drine. I jedan čipi čips. I možda grisini. I 1 svijeću. Ali mislim da nam neće trebat, mjesečina je. I ima dovoljno kreveta. Uzima telefon u ruke, ponovo zove svoje, i kaže, ja sam na sigurnom, neću više rizikovat, doći ću ujutro. Oni neki tamo se slažu, samo da nije na ulici. Težak je ovo dan bio za Sarajevo. A onda se okreće prema meni, blago promuklim glasom progovori, samo trebaće mi pomoć, smiješi se, ne mogu ja sama posipati se sa vodom iz kanistera, tu bi ti mogao uskočit. Uzimam kanistere sa balkona i unosim ih u kupatilo. U već vidljivom, lelujavom crnilu istog vidim obrise njenih laganih pokreta. Skida se. Baš lagano. Nasmiješena. Ulazi u kadu. Kaže na tebe je red. Lagano je polijevam , ona rukama rapršuje vodu po tijelu. Sapunja se. Pita, da li bi meni smetalo da je nasapunjam. Ne odgovaram, ali zdušno prihvatam igru. Sapiram je . Onda ona mene uvlači u kadu i skida me. Mokrim tijelom me vlaži. Sapunja. Pa se polijevamo. Naslanjam bradu na vrh njene glave. Sada več u mraku, liježemo na jogi male sobice... Trošimo noć. Ponekad gutljaj vina. Parće čipsa. Zapaljena cigara. Pa novi red trošenja noći. Kroz unhcr folije dopiru lijeni zvuci ljetnje noći. Nakon onakve cjelodnevne buke gotovo potpuni mir. Jebo te, je l moguće da ima zrikavaca u sarajevu... a nema ni pucnja ni explozije. Savršeni mir. Spavam. Na licu osjećam nježni prelazak sitnih prstiju, nekoliko laganih suhih poljubaca, jedva čujno svanulo je, ja odoh svojima, trebam, pa eto, vidimo se, hvala ti što si me baš ovako lijepo pripazio. Stidljivo odgovorih nema na čemu. I ne stigoh reć da mi je bilo neizmjerno zadovoljstvo. I dok ponovo tonem u san, skontah, da za sve ove godine je nikad i ne upitah kako se zove, čak ni jučer popodne u muci, pa ni u mraku u slasti. Nemam blagog pojma kako se zove ! A ne znam zna li i ona moje ime. Osim da sam Slatkiš. I onda spavam, satima spavam. Neko od raje u neka doba dolazi, prvo glasnim kucanjem po vratima, pa onda samoincinativnim ulaskom u stan, halo međede, šta tolko spavaš, diž se, i tako to. Ponavlja se već ratna kolotećina. Prolaze dani. Sve se nadam da ću je vidjet, znam gdje bi otprilike mogla biti, a meni su tu baš negdje montirali štab, pa mi nije ni mrsko povremeno sjedit ispred i ko fol držat stražu. Zavaljen u fotelji iznesenoj iz nekog napuštenog stana, u prolazu, noge podignute na vreće napunjene zemljom, pušim cigaru. Na meni svijetlo zelena pamučna majica za grada, nekakve ko fol maskirne tole i na nogama tuđe poluduboke kožne konverske. Tipični primjerak samoproglašenih vojnika u tenama kako su nas krišom okarakterisali zaostali stanari te bivše JNA zgrade. Mislim, nisam se ni sam smatrao vojnikom, ali nisam ni imao previše opcija, rat je zaista ozbiljno sranje. Da nije sa strane odloženog kalaša mogo bi proći ko dosadom stučeni recimo čuvar parkinga. Nezainteresovano prebirem po nekoliko već danima i danima starih izdanja Oslobođenja. Zaostalo u štabu. Sredstvo informisanja. Nema se šta u tim novinama pročitati, nema dovoljno papira, malo glupe propagande, malo glupih analiza, patetike i tako to. Ma samo da vrijeme prođe. I onda na krajnjim stranicama sitna fotografija. Ime i prezime. Obavještavamo rodbinu i prijatelje da je naša ...... ...... tragično preselila dana tog i tog... Ona. Samo koji dan poslije nas. Crnilo. Naglo zamagljeni pogled na novine u sleđenim rukama. I eksplozija posred mozga. Više mi nije dosadno. Ne vidim datum. Ne vidim prezime. Ne vidim ožalošćene. Ma ne vidim više ništa. Vidim samo ime. Dženana. Ubijena. Ovaj put su bili uspješniji. Tako nestaju ljudi u Sarajevu. ......................................................................... ps nekako se smrt sama nametnu jutros kroz komentare, opet ovdje se danas zlogasno masovno orgazmično šenluči za smisao genocida... stvarno odvratan dan za otvorit oči...

08.01.2019.

test sa mozilom

prvi red
drugi red
i tako, red do redo

hvala trajVan
03.01.2019.

Gamba

Tada sam još bio dobrano mali da bih znao da svako naselje mora imati, što ono kažu, lokalnog pjanu. Ali zaoprave pjanu, bez zadrške, koji je vjerovatni porodični i poslovni život, i vjerovatni uobičajeni po mjerilima mahale razvojni put, ono poso, kuća, džamija, zamijenio za potpuni raspad i razuma i ponašanja i čega li sve ne. Naš pjano se zvao Gamba. Čini mi se da je zadnji momenat kad postoji u mome sjećanju neka 11. ili 12. godina moga života. A tada mi nije ni bio više interesantan. A do tada jeste. Mi djeca iz potpuno novih stanova u potpuno novim stanovima smo znali da on živi u suterensko- prizemnim prostorijama stare ofucane zgrade. Nama čudne zgrade sa čijih zidova su otpadali komadi fasade, a ukazivali se sitni riječni kamenčići kojim su punili beton i cement u kombinaciji sa nejednako pečenim ciglama. Ispred ulaza u to njegovo casrtvu bilo je na desetine odnekud donesenih predmeta, da li za buduće prodaje na otpad, da li za buvlje pijace, ili, što mi sada ponajmanje zvuči realnih, za popravke i naknadne prodaje. Neuredno, nabacano, zgruhano. Ali njegovo. I niko mu se nije petljao u to. Mi djeca nismo smjeli, a za odrasle nisam siguran zašto, vjerovatno kombinacija dvije opcije, neđto što su ga žalili a nešto što se sa sprženom budalom nije imalo smisla nabjeđivat. Da, Gamba je imao nekakva sklepana i rasklimana kolica, i na njih je tovario stvari, da li iz kanti za smeće ili kontejnera, da li je preuzimao odbačene stvari iz stanova ili kuća, ali stalno je neke nove količine tih nekim drugim ljudima nepotrebnih predmeta vukao sa sobom, po čitave dane ordinirao po širem prostoru našeg naselja, koreje i malte. I stalno je bio pjan, naravno, nekad manje a nekada više. Stvarno ne znam da li je bio rom, ili barem bljeđi rom, ali obzirom da je živio prljavštinu, moja sječanja na njegovo lice je da je tamno, da mu je kosa prljava i uljepljena. Ne znam ni kolko je godina mogao imati, da li je bio u 40., 50. ili 60. ??? Ko će mu ga znati na njegov malo je reći neuredni život. I pamtim nekakvo, vječito odjelo, tamno smeđe, ulojeno po pregibima, nekoliko brojeva veće, ili je isto njegovim postepenim propadanjem postajalo veće ? A u prednjem, razvučenome đepu litarska, bijela ili zelena, bez etikete, često bez čepa, flaša. Gambin zaštitni znak. Ali nama djeci je bio zanimljiv. U stvari u toj tadašnjoj fazi volio je djecu. Jer pričao nam je priče. A mi smo razgoračenih i očiju i ustiju upijali svaku njegovu, kako je, ako mlad, živio u americi, kako je bivao kauboj, kako je sretao indijance, te onda podizao ruke, namještao prste kao pištolje, te karikirao pucanje, i na sve to glasao se na engleskom: šou vou beng kleng mau vau... honš konš monfonš... a mi djeca se oduševljavali, hajde Gamba opet, molimo te... i on bi opet... a vremenom, najjeftini alkohol u vjerovatnim nekontrolisanim količinama je donosio svoje, sve manje je bivao sposoban za svoje perfomanse, sve ih je teže izvodio, sve je to lošije mirisalo, i sve su manje bivali podnošljivi, engleski se sveo na šo ou be le au va... ho ko mo... vo... Mi neki smo rasli i sve manje insistirali na njegovim predstavama, naslučvali smo da su postajale mučne i za nas i za njega, a ovi neki novi sustižući mi su ga proganjali, ali sa potpuno novim ciljem, da ga nakon par dobrih momenta napusti dobrila, da ga u nekom iznenadnom kuršlusu sjebanog mozga krene dreka i vriska, da nastane kakofonija neartikulisanih uzvika i urlika koji su trebali prezentovati taj njegov filmski sukob indijanaca i kauboja, ali ovaj put sukoba se previše i krvi i mržnje i patnje. Gamba, kleng beng maskota Živka Jošila ulice. Naš neželjeni performer koji je gubio i ulogu i gledaoce. A onda je neko vrijeme gambe nestalo, ali nas to nešto nije ni posebno tangiralo. Rasli smo. Pa je neko došo i reko, znate li da je Gamba umro. Mi se iznenadili, i rekli, šteta, baš je dobar čovjek bio. I već tada smo imali suhoga talenta za lažno suosjećanje i empatiju. Njegovo prošlo...

02.01.2019.

Nakane o Barbari

Kakav je ovo nekad bio grandiozan blog... iacitavat se moze preko linka na desnoj gornjoj strani ovog sto upravo iscitavate !!!

<< 01/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031