Priče o umoru

Dobrodošli na moj blog

12.02.2019.

balaseva pjesma

PJESMA vers. 2 Gospodin Balasevic i ja nismo imali priliku upoznati se, a kako stvari stoje, pitanje je da li ce do toga ikada i doci. Razlog nije u necemu sto nas dvojicu licno, posebno razdvaja, jer ja sam , inace, veliki postovalac njegovog djela. Eto, vrijeme je bas takvo da je upoznavanje tehnicki neizvodljivo. Iako vec godinama pratim njegov rad, pamtim tekstove, prelijepo upakovane misli , skidam melodije i sa velikim entuzijazmom slamam srdasca ustreptalih djevojcica, nisam , do nedavno, mogao reci da je, bilo kada i bilo gdje, obiljezio i moj zivot duze od jedne pjesme, ili hajde, bar jednog albuma. Do nedavno, kazem... Roden sam inace u Sarajevu, neke sesdeset i devete godine. Uzgred i nije neka. U sarajevu i dan danas zivim. Problem je sto vise nisam tinejder. Kada sam takav bio ovdje je obitavao mir. Sada nije ni blizu toga .... Nije ni rat,rat nije ovakav. I tako jedne ratne godine, nije ni bitno koje, jer sve su one bojene istim bolesnim nijansama sive,bna kraju ljeta, ili pocetkom jeseni nasao sam se, po ko zna koji put, u jednom gradskom naselju, pri periferiji. Naravno, sa razlogom. I bez uniforme, bio sam pripadnik Armije BiH. Sto se ovdje kaze, puco sam liniju. Bolje je reci odvaljivao, jer, to je sa sobom nosilo malo straze, malo odmora, malo pucanja, malosvega, malo nicega. Scenario je od samoga starta bio los, bezobrazno los, sati i dani su isticali, i nisu nosili nicega pretjerano novoga ili ljepsega. Vremenom se covjek navikne na takav zivot, pa ga i ne pritisce. Taj dan se malkice izdvajao od ostalih, nije bilo pucanja. U svari bilo ga je, granate su po ustaljenoj semi padale po gradu, culi su se i rafali iz automatskog oruzja, ali sve je to bilo bilo daleko. Dovoljno daleko. Nas je samo interesovao nas i samo nas mikro-kosmos, stotinu metara duznih prema suparnickoj strani , i stotinu po dubini. Nekoliko desetina spaljenih i, gotovo iz temelja izvaljenih, kuca, koje bastaj dan niko nije dirao. Takva situacija nam je u potpunosti odgovarala, ratovanje zamara, lako se gine i gube ekstremiteti, pa je nekako bolje duskati i cekati nesto, mozda da neko drugi za tebe zavrsi rat, ili da te neko drugi zamijeni na smjeni, pa da odes kuci i na koji dan slobodnog. Taj dan je jos nesto cinilo malkice drugacijim od ostalih, dobili smo sljedovanje cigara. Srecom poveliko, petnaestak dana kasnjenja i petnaestak dana unaprijed, tri pune steke, sta je vise trebalo za dobar zivot. Naravno, uveliko se kartalo, satima vec, od rane zore, remi se vrtio, sto bodova jedan “siljak”, ni malo ni previse. Za ovalnim, ocajno masnim stolom stalno su bila cetvorica, dok su ostali, ili odustajali, ili cekali priliku da neko drugi odustane, ili da u najboljem slucaju neko ode na strazu, jer, u stvari, zbog te straze smo i bili tu. Jedino su na stolu ostajale iskrzane karte i gomila metaka. Bilo ih svih oblika, boja, velicina, jugoslovenskih, ruskih, rumunskih, madarskih, arapskih. Sluzili su kao cipovi, cigare bi stalnim mijenjanjem vlasnika i premjestanjem, iz kutije u kutiju, postepeno, ali sigurno gubile duhan, a to je luksuz koji sebi nismo ni htjeli ni smjeli dopustiti. Nismo jeli od prosle noci, a za dorucak je stigao komad hljeba uljepljen ribljom pastetom koju su patentirali nasi brigadni kuhari, a koje smo mi tako rado zeljeli pokloniti nekome drugome. I taj dorucak smo preskocili ostrasceni nadom da ce rucak donijeti nesto bolje. Kad je za rucak dosla riza u vlastitom sosu, spremljena bez i jednog jedinog priloga odlucili smo da sve nase nade prenesemo na veceru. Treca sreca, ili bilo koja, kazu. Crijeva su uveliko krcala i zeljno smo ocekivali manjerku sa hranom. Nasa glad je trajala vec neku godinu. Kartanje je postalo pravo mucenje. I napokon su je donijeli, ali nanovo hladan tus, riblja corba. Ko god je bio u vojsci sa ove strane apsolutno je svjestan uzasa o kojem se radi, nema kriterija pod kojim bi se to nesto podvelo pod hranu, sami smrad je izbijao suze na oci, a tek sta je okus cinio. Ali izbora vise nije bilo, nije se moglo izdrzati, moralo se nekako pregurati. Umrvili smo sasuseni hljeb u porcije, psovali logisticare i nekako jeli. S mukom. Vecina po par, simbolicnih zalogaja. Neko se sjetio da je blizu sedam uvecer i da bi se mogle slusati vijesti. A ja sam imao mali tranzistor koji je ocajno krcao i poznanika sa kojim sam napravio sporazum, ja njemu posudim punjac za baterije i poklonim dvije baterije, a on meni, kad je, tamo negdje, u gradu, gdje ima struje napuni dvije moje pa ja imam prijatelja na strazi. Izvadio sam malca iz jakne i ukljucio ga. Samo se zaculo krcanje. Klasika. Tiho se javila neka melodija, jedva sam je cuo. Ucinila mi se poznatom ali poodavno nisam pratio muzicare pa nisam ni shvatio o kome je rijec. Muha je zagalamio : “ Znam koja je “ KAD ODEM KAD ME ÐAVO ISPRATI GLAVNIM SOKAKOM I KAD MESECINA ZAVEJE MOJ TRAG NEMOJ TUGOVATI JER JEDNOM SVAKOM, MALI NEMI SLAVUJ DOLETI NA PRAG KAD ODEM KAD ZAURLA VETAR ZIMSKE OCE NASE I KAD MRTVO LISCE POTERA U KAS ZA KAZNU PROGACE I TAMBURASE ZBOG POGRESNE PESME U POGRESAN CAS HEJ BUDI JAKA TI NAJLAKSE JE PLAKATI TO NAM SAMO GOSPOD SVIRA JESENJU SONATU SNIO SAM VRATA U TOM SUHOM ZLATU STRAH ME DA PROÐEM A PROCI CU ZNAM LAF SI STARI TI NEMOJ SVE POKVARITI KRESNI SAMO JEDNU SVE]U NA SVETOGA JOVANA Pjesmu je znalo dvoje, troje od nase male zajednice, ostali su bili stariji i furali su se na papanijadu. Vec su pocele pristizati ozbiljnija negodovanja : " Joj, bolan, ukini tog pedera, daj nam vijesti " Muha se nije dao, prihvatio se tranzistorcica i nije ga ispustao iz ruku. " Sta Vi papaci znate sta je svirka " rece namjestajuci opaki izraz lica. Pomalo je smijesno izgledao takav, poput klovna, crvene starke, poderane maskirne pantalone od JNA satorskog krila, neka razvucena majica totalno nedefinisane boje, a na sve to, on sav namrgo|en. KAD ODEM KAD U PROZOR STAVIs PRVU HRIZANTEMU I KAD POPUCAJU DIVLJI KESTENI NE PALI U ZALUD FENJERE NA TREMU KAD ME OTMU MAGLE JEDNE JESENI HEJ BUDI JAKA TI... Pjesma je izgurala svoje,on je prebacio na neke vijesti i situacija se stabilizovala Rece : " Sta ja imam od ove pjesme, pa od nje nema nista ni Balas, sto je prodo albuma sa njom prodo je, sto je koncerata otpjevo sa njom otpjevo je.Valja meni smirit ovog pacovcinu u stomaku. Karlo je uvijek gladan !” Mrljavio se jos koji tren po stolici, onda, ko nesto, skonto, ustao i izasao iz spavaone. Slusanje vijesti je imalo samo jedan smisao, jadan smisao, trebalo je saslusati bilo kakvu informaaciju pa da mi razbacimo solidnu cumur pricu, ofanzive, proboji, vojna interverncija, snage korpusa i tako u nedogled. Mali ljudi razglabaju o velikim stvarima. Zaculo se par pucnjeva ali nas nisu tangirali. Naglo se zaculo lupanje, uzurbani bat koraka i u kucu je uletio jedan nas : " Nekog je spucalo tamo kod kuce sa vodom " Ne sjecam se svega bas najbolje, rat je kao stvoren za amneziju. Pamtim da sam bio jedan od onih koji je zgrabio automat i nekoliko okvira sa municijom, i da sam otrcao transeeom do mjesta odakle je najkracom cistinom trebalo do te, uklete, kuce. Znam samo da mi nije bilo ni najmanje jasno otkud se uopste neko nasao tu, potpuno je bila otvorena prema njihovom snajperskom gnijezdu, i mi smo pred nju isli samo nocu, da uz minimalnu buku i veliku srecu nalijemo vodu. Cesto je i to samo ostajalo na pokusaju. Protrcao sam kroz podivljalu travu, izvukao se metar dva od jednog drveta i poceo pucati prema njima, jedan rafal, drugi rafal. I ostali su ucinili slicno i nastala je bjesomucna pucnjava sa obje strane.Neko je pronasao tijelo i stali su ga izvlaciti. Krajickom oka sam sam vidio razbucanu glavu, kravavu kosu u rani. Prepoznao sam Muhu. Jos je davao znake zivota, lobanja mu je pulsirala, disala. Ruke je drzao sklupcane na stomaku. Skroz zgrcene. To mu bi, valjda, zadnja svjesna koordinacija uma i tijela. Neko je donio deku u koju su ga stavili. Pod treskanjem ruke su se razmakle i iz tog stiska se rasulo desetak sitnih, crvljivih jabuka.Obicne divljakuse toliko kisele da ih je muka jesti. Lobanja je jos pulsirala. Izvukli smo se, na brzinu mu previli glavu i beskonacno dugim i uskim transeema odnijeli do saniteta. Nije izdrzao, izdahnuo je, par sati kasnije, u nekoj od bolnica u gradu. Nije ni dolazio svijesti. Mi smo, na zalost, i predvidali takav kraj, tako precizan pogodak u glavu, sa tako male udaljenosti, se ne prezivljava. Jednog momka vec odavno nema. Moze se doci do pogresne impresije da Balasevica djelimicno optuzujem za njegov nestanak, sto ja zaista ne mislim. Mozete pomisliti kako je glupo poginuo zbog par sugavih jabucica ali ni to nije istina, jer ja, koji sam vec toliko dugo u ratu, u sustini, i ne znam nikoga ko je pametno poginuo, a toliki drugi su bili mnogo neviniji od njega, tek rodene bebe, nepokretni starci i bolesnici. Moze se pomisliti da je jednu cudnu smrt skrivio preazurni snajperista, nezainteresovani kuhar, njihove ili nase velike ideje, losi politicari, naivni pojedinac. Ali ni to nije istina. On je ipak bio vojnik jedne Armije u ratu, i kao takav je i poginuo. Ni prvi ni posljednji. Balasevic je pjesme pisao iz svoje duse, poklanjali ih milionima, a oni su ih voljeli kao svoje. To je lijepo. Ali samo jedna je imala sudbinu. Napisana je mnogo vremena prije nego je zazivljela ili umrla, kako vam drago. Suvise se slucajnosti poklopilo. Mislio sam da bi nekoga to moglo zanimati.

<< 02/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728