Priče o umoru

Dobrodošli na moj blog

18.10.2018.

Mudrost iz naroda

Bijela kosulja i tvrd ud nikad iz mode nece ispast ...

16.10.2018.

88 komentara/ruza za Druga Tita

Sto ti je simbolika, stadosmo na 88 komentara a meni bljesnu ono 88 ruza za druga tita, bilo toga po parkicima socijalnog, vrijedni penzioneri socijalisti to voljno pravili i odrzavali

13.10.2018.

Obracun kod BG korala :)

Sto bi reklo u narodu- zapocimaje :) puna podrska od napacenog i skromnog umornog :) nije da bi mrsko bilo nastupit kod i sa agesorcima ali vako im dajem sansu da bolje pripreme II poluvrijeme :)

11.10.2018.

od zorana radmilovića

kad umreš ti ne znaš da si umro. i nije ti teško. teško je drugima. isto tako je i kad si glup !

09.10.2018.

suludost srbijanskih portala

stanje lokalnih, nazovi domaćih, web portala koje posjećujem je loše. baš loše. populizam, click-bite (valjda se to tako naziva) koncipirani naslovi, totalne budalaštine. u suštini mislim da i nema nekih intelektualno jačih portala za šta pametnoga pročitati. međutim, upratio sam da su srbijanski portali prekucali, kod njih je to otišlo u kosmičku dimenziju ludila, šzto bi se reklo u 100 pizdi materina, povremeno preletim informer, kurir, blic, alo isl, ne pokušavajući proniknuti kojoj fašističkoj nijansi naginju, jer iskreno ne vidim nikakve razlike, i ostanem zapanjen suludošću koja tamo obitava. tamo je nemoguće procijeniti ko je luđi i bolesniji, nazovi novinari, nazovi akteri, nazovi komentatori... red vučića i nake kolosalne drame oko kosova-rs-a isl, onda red nake kije, mije, s kim se zguzila, ili se nije, ili se namErava, pa šta je neko o nekome izjavio, pomislio, zamjerio, zaprijetio, onda red nakog suludog pušenja ruske kite, pa red nakih pEvaljki koje jedna drugoj spočitavaju gdje se koja hadrila, ova neka na gajbama, ova druga na stepenicama itd itd itd... nevjerovatno smeće sa nevjerovatnom energijom uplitanja u sve to... imam osjećaj da je komlpet srbija jedan presuludi rijaliti polusvijeta... komplet narod sluđeno spržen do zadnje čelije mozga...

03.10.2018.

jebem im izbore i ženski dio populuma

nema na koji način debili ne pokusavaju doći do glasačkog tijela, ali, mater im jebem, umotan u dekicu, daljinski klizi iz ruke, boje na tv-u se rastopile, kad din don, din don, din don... ne prestaje... mora da je važno... odgegam... hairlija sav upicanjen, da mi prezentuje svoj plan i program kako bih glao za njega.. kontam zajebaje me... a on smrtno ozbiljan... i to još opcija koju bih lično streljo i lično ovjerio dodatnim hicem... samo zatvorih vrata... najjednostavnije je tako.. sjeba mi sve, a taman sam negdje na nakoj plaži madagaskara kreno da podignem čudnu školjku...

01.10.2018.

Kopanje (opet jedna iz plejade prastarih prica:) )

On je Srbin. Ona gadna varijanta. Ime mu nisam cuo, niti mu to pise na celu, ali ja to znam. Ja sam Bosanac. Ne Bosnjak, Bosanac. On je Radna Obaveza. Ja sam Armija. Suprostavljeni svjetonazori na jednom mjestu. On je ovdje mimo svoje volje. Ja sam, opet, iskljucivo svojom voljom. U zadnje vrijeme, imali smo poprilicno problema i napora. Mislim tu na sebe i svoje pajtase. Oni drugi su nas onako momacki napadali, nanijeli nam gubitke, na pojedinim mjestima pomjerili liniju i artiljerijom, gotovo do kraja, zatrpali rovove i transee. On je tu da kopa. Da nas malo odmijeni. Ja, njega i jos desetak slicnih njemu, ne u nacionalnom smislu, u isekivanju novih napada, nadgledam. On nije ratni zarobljenik. Nije ni silom doveden. On je neutralan. Ne zna ko puca. Ne zna kada puca. Ne zna ni gdje se puca, ni odakle se puca. Nista mu nije jasno. Ovo nije njegov rat. Moj jeste, majmuni su dvjesto metara od jedne male sobe koja nosi dvadesetak i nesto godina mojih uspomena i svim silama zele da udu u nju. Ne volim ovakve tipove. Ako imas opredjeljenje, onda ga i sprovedes. A ne ovako, srce i dusa tamo, tijelo ovdje. Koga to sretnim cini ? Udaljeni smo od nasih prvih rovova sto i pedesetak metara. Ta kopanja na prvoj liniji i oko nje radimo mi, malo ratujemo, malo kopamo, malo ratujemo, malo kopamo. Stalno tako. Ovo sto su ovi, iz ko nekakvog radnog voda, je presedan. Imali smo velike gubitke, slomnjeni smo borbama i ne mozemo sve stici. Njih ni ne zelimo na prvoj liniji, niko ih ne zeli imati na dusi tako isprepadane i neiskusne. Ono sto zelimo je samo mala pomoc, i neka se poslije nje nose odakle su dosli. Takvi kakvi su nama su odvratni. Svaki od njih ima zadatak. Dobio je po dvadesetak metar duznih transee, metar sirine i, mozda, nesto vise od lopate u dubinu. Posao od jednog sata za mladog, zdravog i uhranjenog. Ovi nisu takvi, pored par starijih od pedesetak godina, ostali imaju papire. Ovo je grad papira. U ovom gradu svako ima papir. Izmisljene bolesti, izmisljena ministarstva, izmisljene jedinicem, izmisljene bitne persone. Crno na bijelo, pise na papiru. Zato je njihova norma da to zavrse od jutra do mraka, nekih osam, devet sati. Plus dva obroka i pola kutije cigara. Moj pulen je poseban. Kad sam mu pokazao njegov dio transee naglasio sam mu da zemlju baca na lijevu stranu nasipa. Kad sam drugi put dosao, nakon sat vremena, on je izbacio samo par lopata, i to iskljucivo na desnu stranu. Ovaj put sam mu malo vise pojasnio da nama opasnost prijeti jedino sa njegove lijeve strane, a ni u kojem slucaju sa desne . Pogledao me je ispod oka, progutao nesto u grlu i, rekao, da nema problema, malo se vise zamislio. Nakon nekoliko sati, taman nesto vise od polovine vremena koliko su trebali biti tamo, ponovio sam obilazak. Izdubio je transeej samo koji cenat i taj jad od zemlje izvrtao na desno. U momentu sam krenuo da se izderem na njega, ali sam shvatio da ima boljih nacina da se neko poduci lekciji. Bitno je strpljenje. Uvijek neko zna nesto vise o necemu. Ovaj put sam ja znao vise., a on nije imao pojma ni o cemu. Dosao je do mjesta zbog kojeg je i trebao danas raditi i, sad , mu nije bilo mogucnosti za manevrisanje. Namjestio sam stolicu uz zid jedne od zasticenije kuce, stavio automat u krilo, gledao prema njemu i cekao. Miran. Sada je kopao kako treba, s tim da je ritam neznatno ubrzao. Valjda je mislio da je vrijeme da prestane sa iritiranjem. Greska. Mene vise nije iritirao, pitanje je bilo samo kad ce se neko drugi naci iziritiran. Pravilno kopanje, u ratnom slucaju, je podrazumijevalo da se kopa iz dubine jer samo takav se ne vidis, u najboljem slucaju neprijatelj moze vidjeti vrh lopate kad izbacujes zemlju, s tim da je tad glava bar trideset centimetara ispod nivoa nasipa. Ko tada puca nepotrebno puca. Gospodin Neutralni je vjerovatno zelio svojim pogresnim radom uciniti nase kretanje vidljivim. I uspio je to, iz transeea mu je virila citava glava i pola ramena. Nekih osamsto metara ispred njega, kroz izmaglicu i neko granje, nazirao se djelic kuce. A u njoj je obitavao neko od njihovih. Duzio je sijac. I stalno se trudio da nam zagorcava zivot, sto mu i nije predstavljalo neki napor, mi sa onim sto smo imali od bacaca raketa nismo mogli dobaciti do njega, a puscana paljba je tesko pogadala desetak kvadratnih centimetara sube. Cekao se on jer momcina je upravo kopao na njegovom pravcu. Cvrkut zalutalih pticica, u trenu, je smjenilo stravicno fijukanje metaka. Udarali su posvuda, po fasadama, po zemlji, po grudobranu, izbijali komade maltera, grumenje zemlje. I naravno sve se to desavalo blizu Neutralnog, toliko blizu da je mogao osvjetiti vrele kovitlace zraka koji prolijecu. Stotine istotine metaka koje idu samo u jednom pravcu, njemu. To sam licno dozivio mnogo puta, ali, zbunjivalo me je zasto sam svaki put reagovao iskljucivo na isti nacin. A nacin je bio nista drugo nego li panika u izvornom smislu rijeci. Bjezte noge usra Vas guzica. Tako je i on reagovao. Ispustio je lopatu iz ruku i zagnjurio se u zemlju.To ga je vec spasavalo, ali, panika je jaca od razuma, stao je grebati i puzati po dnu transee iskopavsi za pola minute vise nego li za svo proslo vrijeme. Jos par poduzih rafala je poremetilo idilu pa se sve umirilo. Uskocio sam u transeej i dosetao do njega. Lezao je u blatu tesko disuci dok su mu se niz lice slijevale graske znoja. Pogledi su nam se sreli, ovaj put, u njegovom, nije se mogla naslutiti mrznja, samo strah i pitanje sta to bi. "Lijepo sam ti govorio sta i kako treba kopati, a ti se pravis pametan. Osjecas li se sad pametnijim ? " Poslije ce me mrziti, jos snaznije nego li do sad. Povukao sam ostale kopace u jedan napusteni podrum. Ostao je, mozda, jos sat do mraka, oni su manje- vise svi bili pri kraju, a postajala je realna sansa da ce nas zasuti granatama, sad kad su nas provalili da se nanovo utvrdujemo. Ipak su granate mnogo, mnogo opasnije iz nasumicnog pucanja iz daljine. Zacuo sam glas : "Mogo sam poginuti zbog tebe ! " Okrenuo sam se. Stvarno sam se razocarao, nista nije naucio. "Mogo si se ubiti !!! Namjerno si me zajebavo svo vrijeme, pravio se budala i mislio da pomazes braci. A jebe se tvojoj braci u sta i koga puca, stvarno bi to tuzno bilo sahraniti te pod ljiljanima, zar ne !? " Tuzno je gdje vodi zaslijepljenost. Odlucio sam pruziti mu priliku za popravni. Rekao sam : "Krenite kucama dok se jos vidi, samo pratite kabal od struje i nigdje ne izlazite na povrsinu. A ti mangupe ostajes dok ne zavrsis posao, treba ti sat da popravis njihovo i sat da zavrsis svoje. Svoje ces, znam, zavrsiti i prije,zna onaj tvoj bezveze prosarati samo da se javi." On je radio a ja sam slusao. Povukao se u dubinu, nisam ga mogao vidjeti. Periodicno bih sisao do njega, obasjao lampom prostor oko njega i uputio po koju konstruktivnu kritiku. Gubio sam zivce, a on je to osjecao i nije zabusavao, kopo je ko lud. Ocigledno me se je svim srcem zelio rijesiti. A i ja sam njega. Bauljali smo mracnim traseeama. Prvi on pa ja. Osjecao sam njegov strah, samo nas dvojica,mrkli mrak, ja naoruzan, a ne podnosimo se. Prilicno nezgodna situacija gledano iz njegovog ugla. Nisam mu zelio olaksati situaciju, "mutno" sam cutao. Dosli smo do mjesta gdje se rastajemo, objasnio sam mu ostatak puta i ponudio savjet : "Znas, nesto ces morati mijenjati u svom zivotu, ili bjezi njima ako su ti drazi, ili skontaj koji smo mi, neces daleko dogurati nastavis li se tako ponasati, naletices na nekog nervoznijeg od mene, pa si ga popusio ! " Cutio je neko vrijeme pa je progovorio : "Hvala ti na savjetu !" Rastali smo se, svako na svoju stranu, u svoj svijet. Jos jedna noc bez sna, za mene, i ponavljanje teme: KOJI ÐAVO MENI SVE OVO TREBA U ZIVOTU....

26.09.2018.

hodajuće lujke

ima tome barem 5 godina kada sam prisustvovao jednoj situaciji na vilsonovom i tada mi je pružio verbalnu podršku jedan lik. i iz nekog razloga odmah sam ga memorisao, imao je nešto, po mojoj subjektivnoj procjeni, luckasto u sebi. ali, opet, izgledao je izrazito uobičajeno, izrazito uredno i skladno obučen, normalno ponašanje, pokreti, gestikulacija i artikulacija. i od tada ja njega stalno viđam, gotovo svakodnevno, svuda i svukuda, u svako doba dana, isključivo je na nogama, hoda po i oko vilsonovog, uglavnom novim sarajevom. ali uvijek i isključivo sam, i evidentno bez nekih posebnih žurbi i recimo destinacija... i kontam ja sad nešto, upratio sam lujku... i onda, shodno svojoj analitčno racionalističkoj prirodi, kontam možda je i on mene upratio i još sigurnije vjeruje da je provalio lujku... jer kako sam 92. prvi put u životu stavio manji ruksačić na rame/na tako ga više nisam skinuo, taman ima mjesta za par meni bitnih gluposti. od istih tih godina sam skontao da je sarajevo mali grad koji se lako da prepješačit, sam ili sa nekim raspoloženim za šetnju... i od tada ja zaista stalno i uvijek hodam svuda po gradu, gore, dole, lijevo, desno, u svim mogućim terminima, nekad sa mladom, nekad sa kumom, ali uglavnom sam samciat... i ko spomenuti lik, moglo bi se reći da dobrim dijelom ordiniram no novom sarajevu... ne obraćam ni previše pažnje na stajling, nisam prljav ni ofucan, ali moglo bi se reći da sam ležerno obučen... imam još i svojih dodatnih tipa da znam i kad se iznojim i kaliram sjest na kaku klupu pa se popravit klipom i/ili pitom i/ili šta ja znam s čim... onako opušteno domaćinski... s godinama se zgovno pa eto ko zna kako to nekome izgleda sa strane, možda ko hodajući tiki bojler... još ako se potrefi da me bolucka šta od mojih koljena, kukova ili diskova... i tako možda sam, i ja nekome, hodajuća lujka... lujka svakako, da se ne foliramo, jesam, a i očigledno hodajuća... eto..

18.09.2018.

Opklada (za sikterovu dušu, porezom napaćenu)

Zraka svjetlosti na podlaktici. Pokoja sasusena iglica cetinara zavucena izmedu dlacica. Sunce ih cini prozracnima. Mrav koji migolji u samo sebi poznatim smjerovima. Komad travke u njegovim celjustima. I moj pogled, snen. U usi dopire priguseni razgovor ali ne shvatam njegov smisao. Ma jebe mi se, nastavicu spavati. Zatvaram oci. Umoran sam, pred zoru smo usli pred njihove rovove, u izvidnicu, provrtili se koji sat, izvadili koju minu, ne bi ni naredbe za napad, pa se vratili. Necija ruka, na mojoj podlaktici, lagani stisak I rijeci:”Budi se, ovo stvarno ne smijes profuliti” Ponovno otvaranje ociju, pogled na podlakticu, mrava I njegove travke vise nema. Pridizem se u sjedeci polozaj, sa mene spada neciji borbeni prsluk. Opa ima I mame ovdje, pazi da mi se bubrezi ne uspale. Fino, bas fino. Mora da je Rale. Shvatam da se osim nekoliko meni dobro poznatih lica u blizini nalazi nekoliko potpuno novih. I drugacijih. Nismo ni mi neke posebne face, ali se poprilicno razlikujemo od ovih. Ovi imaju brade. Duge I drugacije uredene od onih koje sam navikao vidati. Obuceni su u nasu uniformu, ali nisam u mogucnosti vidjeti im oznaku na rukavu. Pitam, tiho: ” Ko su ovi ?” Neno se naginje I tiho odgovara: ”Mundzosi” A na moje pitanje, otkud oni, slijeze ramenima I kaze: ”Nemam pojma. Đokarto nesto muti sa njima, ali nemam pojma sta !” I stvarno taj neki korak ispred nas, sa njima u polukrugu cuci Dokarto I prica sa jednim od njih. Ostali pomno slusaju. Slabo nesto osmjeha ima. Posmatram ih, cuo sam za takve ali ih do sad nisam vidio. Svako lice je nase, bas nase. Ona cudna seljacka grada I glava I tijela. I vecina su djeca, rumena djeca. Pa I ja sam dijete, tek mi je dvadeset I pet. Zadrzavam pogled na tom njihovom glavnom, cvornata glava I iskricavi pogled ociju. Drugaciji nego kod ostalih. Mozda je taj pogled razlog njegove dominatne uloge. Tijelo pokazuje dovoljno vremena provedenog u radu, teskom fizickom radu. Vidljivi misici su tanki I zilavi. Rale, kao slucajno drzi automat u krilu, cijev je uperena prema njima, a prst na obaracu. I jedan njihov radi isto. Vidim da ni ostali nasi ne kontaju sta se desava, ali lako je za zakljucit da se sa ovima nije zajebavat, a, opet, Dokarto je opasan varalica sam od sebe… Dokarta znam od prvih dana rata. Od tad prode tri I po godine. U stvari vidao sam ga godinama u naselju I prije rata, dosta je stariji od mene. Bi sa onim nedefinisanim likovima, ni alkoholicari, ni lopovi, ni mangupi. A svega pomalo. Od prvih dana rata on posjeduje jedan prsten koji, eto, da nije takva situacija, on ne bi prodavao, a ovako mora. Nema mu druge. Prsten djeluje onako, vidi se da je stariji, ima I mase, ima I neki kamen na njemu. Onome kome Dokartu odluci da ga treba ponuditi, prsten se obavezno svidi, njih dvojica se nesto domundavaju, nesto kasnije mene ili nekog drugog natovare hranom I cugom, krenemo dalje, snimi se da prstena na Dokartovoj ruci nema, on se u neka doba sjeti da je, ko fol nesto zaboravio. U daljem povratku prsten je na njegovoj ruci. Logistika je na kolegi. Dokarto madionicar. Ja od tih seljaka nisam uspio izvuci dzabnu flasu surutke za zuticom izmucenu jetru. Neki tvrde da on ipak nekako plati tu logistiku. Ja znam da para u dzepovima godinama nema. Neki su mu I cizme provjeravali, ali ne nadose nista osim smrada znoja… Prilaze nam taj njihov glavni I Dokarto. Sada vidim islamske oznake po njegovoj odjeci. Lice mu je preplanulo I neiskvareno. Nesto mi govori da nece biti problema. Ali opet ko ce znati sta je Dokarto zakuho. Kaze: “Merhaba, momci” U glas odgovaramo:” Merhaba I tebi” Dokarto ga pita:”Koju ces trojicu ?” On upire prstom u Nenu, Valeza I Kralja. Dokarto kaze:” Dobro, a na kolko vremena idemo ?” Ovaj duma nesto po glavi I kaze:”Petnaest minuta” Dokarto vrti glavom: “Malo… Bas malo !” Onaj kaze:” Mere li pola sahata ?” Dokarto klima glavom I pruza ruku. Nema ispruzene ruke, samo odgovor, dovoljna je moja rijec. Je li, a za sta, pitamo se. Mundos se okrece I odlazi do svojih, a Dokarto zapocinje sa pricom: “Nemojte me nista pitati, ti Neno ides u prvu, Valez ti u drugu, a ti Kralju u trecu cetu. Idite od bajte do bajte I od svakog, kako da to kazem, Vlaha uzmite vojnu knjizicu… mozete I od onih sto vuku malo, znate ona suhveli imena… Al uzmite ama bas svaku takvu knjizicu… Bas od svakog Vlaha…” Pristize par brzih pitanja, ali Dokarto mase rukama:”Nema pitanja, nema… Uzmite svaku takvu knjizicu, vracate ih za po sata, tako im recite, ako treba dajte im cigara, jednu dvije, obecajte I po kutiju ako treba, samo ih donesite… Nije zajebancija nikakva… Vjerujte da ce nam se isplatiti” Njih trojica nevoljko ustaju I krecu, a Dokarto ih pozuruje: ”Ej nemojte se zajebavati, ovdje je svasta u igri… Odlaze svako u svom pravcu, treba im manje od trideset miinuta da obidu po nekih desetak do petnaestak bajti svake cete. Dokarto suti dok ga mi, preostali zasipamo pitanjima. A onda nevoljko krece sa pricom: “Jucer ja u selu… Jednom od sela… Malo se zapio, poguro me gazda radnje… A ovi naisli pored te prodavnice… I zovnu mene neki od seljana imenom… Ovi se trznuse, kazu kako se to zoves… Ja ponovih… Oni za oruzje… A ja sta vam je ljudi, ista smo mi vojska, za isto ratujemo, I dadoh im vojnu… A ona iz ruke u ruku, vidim ja ne mogu da vjeruju u sta vide… Pitam ja njih, pa zar niste vidjeli Vlaha u Armiji… Ovaj glavni sto je sad bio ovdje, rece, ma culi smo mi da ovdje ima sarajevaca sa nekim vlasima u jedinici… A kako sam ga malo kupio prije njihovog dolaska, suknem im ja… Cuj nekih Vlaha, pa ima nas sigurno vise od Vas… Onaj se dodatno narogusi… Eto jesi l im ti kakav komandir… Jesi… Cega… Interventne cete… Dobro… Eto ja garantujem da nas u mojoj jedinici ima vise od tvojih ljudi u ceti…” Rale vrti glavom: ”E jebo ti svoju pamet, s kime si se ti nasao prepucavati, imas li ista u toj tvojoj glavi ?” “Samo nije to sve, ima jos. Uglavnom njih je 37 u toj nakoj ceti. E ja sam se opkladio sa njim da nas ima bar 10 vise…. Pa smo se malo I zaoprave opkladili… Janje od 10 kila, I to onih pravih za raznja, za tih prvih deset… A za svakog ostalog litra rakije po Vlahu, mislim covjeku !!!” Rale ga gleda: ”Pa jesi li ti normalan… Ne mogu da vjerujem… Kakav si ti idiot… Ima Vas u jedinici, ali niko ziv Vas nije do sad prebrojavao… Bar trecina raje je odlutala u sumu, beru gljive, prose hranu I rakiju po selima, neki su pobjegli do rodbine na koji dan… Eto ja znam dvojicu I to bas tih tvojih ko Vlaha koji ti upravo pecaju negdje na nekom potoku… Hajd dobro, nasli, super, a sta je ako ne nademo dovoljan broj, sta mi placamo ?” “Pa isto, samo bez rakije !” Rado bih prsnuo u smijeh. Sumanuti smijeh. Stomak se napinje, krenu grcevi, ali nesto ih smiri. Ovo jednostavno nije nimalo za zajebanciju. Koji moron, kakva kombinacija, Srbin koji se sa mundzosima, zbog broja Vlaha, kladi u rakiju… Na sta ce ova glupost izaci… “A kako mislis da mi njima platimo janje, ako zjanimo, pa sve smo pare propili idiote” “Pa dogovorio sam se u janje pravo, a ne u pare, maznucemo ga u selu, ako treba, nije to neki problem” Aj majko, plan je bas za pozelit ! Vaskez se vraca. Predaje bunt knjizica Dokartu. Ovaj ih broji, jednu po jednu. Dvanaest komada.”Reko sam Hasku da I on odmah ponovo obide bajte I da nafata jos koju… I da, dodes mi tri kutije cigara, nisam imao vremena za cjenkanje” Dokarto pogledava na sat, prelazi jezikom preko usana I kaze:” Jos deset minuta” Rale cijedi: ”Ma mogo si I onu prvu varijantu sa petnaest minuta prihvatit, isto bi ti bilo… Izvinjavam se, isto bi nam bilo, I mi smo sa tobom sad zavaljeni” Uzurbano se vraca I Neno. “Jedva sam I ovo prikupio”kaze. Dokarto broji I baca lagani osmjeh:”Moglo bi upaliti. Ima ih sesnaest, to je sad 28 komada, a do 37 nam fali jos 9 komada. Men se cini da kod Kraljevih ima I najvise raje” Malo I ja podjebavam: ” Moglo bi, samo kad bi stigao na vrijeme, ima jos dva minuta, ko zna jesu li braca tolerantna po pitanju blazih modifikacija ugovora. U poslovnom svijetu to se cesto prihvata, u mimohodu, te lagane promjene, naravno na obostrano zadovoljstvo” Dokarto gleda u njihovom pravcu. Ako do sad nije shvatao u sta se upustio, trenutni pogled na njih, mu je pojasnio zajeb. Zagledani su u satove, I nijedan nema osmjeha, cak sto vise smrknuti su, dosta im je ove gluposti, I oni su svarili debilnost opklade. Na izlazu iz sume se ukazuje Kralj. Trideseti minut istice. Dokarto se ko fol nonsalantno smjeska I vice mu: ”Potrci Kralju, potrci” Ovaj ga ne cuje I vuce se proplankom. “Potrci konju, potrci” sada vicemo u glas, svi mi. Iako ne shvata razlog, prepoznaje nervozu u nasim glasovima I trceci se zaustavlja pred nama. Dokarto mu grubo uzima knjizice… Prilazi nam onaj njihov: ” Bra…Bra…” Krenuo je reci brate ili braco, pa se ujeo za jezik. Ali ne zna kako da nas nazove, smislja rijec: “Sarajevci, vrijeme je isteklo, opklada je nasa” “Ma nije bolan, evo na mom satu ima jos dva minuta” pokazuje mu Dokarto. Stigao je nekako vratiti kazaljku na satu nazad, “A I nije to sustina opklade, broj nas sviju intreresuje, j l de” On nas gleda. Suti. Okrece se I odlazi do svojih. Opasno se domundavaju. Rale vise nije jedini sa automatom u rukama. Neprimjetno, koliko smo mogli, uzeli smo oruzje, otkocili ga, I nonsalantno ga spustili u krila. E jebem te Dokarto, jos treba da se izrokamo sa ovima, na deset metara, padne li pucanje nema nista ni od nas, ni od njih. Dokarto broji preostale, jednu po jednu, 11 komada. Vidim olaksanje na njegovom licu. Vaskez se smjeska, I vadi iz dzepa jos 4 komada:”Probaj I sa ovima, imas Zlatana, Gorana, Damira, ali su im prezimena ko muslimanska. A ovaj Jasmin ima Hrvatsko prezime. Samo ih izmjesaj sa ostalima” Vrteci knjizice kroz sake, Dokarto im prilazi I kaze: “Vi odlucite kako cete, a ja pocinjem sa citanjem I brojanjem… Punih usta cita I pokazuje svaku pojedinacnu knjizicu ispred zapanjenih faca: 1. Boris A. 2. Slaven D., dvaput do sad ranjen, u borbi 3. Goran B. 4. Zoran B., ova dvojica su ti braca…. ….. 37. Viktor G, usput ovaj je Jevrej, jedini za kojeg znam da je u Armiji… … 42. Nenad M, to ti je onaj brko sto je donio knjizice I 43. Ja, a moju si vidio jucer… Okrece se, I vraca nama. Zadovoljan je, osjeca da je pobijedio. Za koji minut prilazi Glavni: ”Prihvatamo ovo… Dodite za tri sata u K….., pred kucu domacina Osmana, tamo ce Vas cekati oderato janje, na kocu, I rakija… I bice jedna flasa od mene… Mi je probati necemo… Nemojte sta zamjeriti… Alahmanet… Bra… Sarajevci…” “Moram primijetiti da kasnite dobre dvije godine, da ste tada naletili bilo bi bar jos duplo ovakvih imena. Samo da znate” Odlaze. Medu nama se zamor pojacava. Citavo janje I 7 litara rakije na nas, koliko nas ? Brojim do jedanaest. Taman da ostane I malo za kojeg priheftasa… Cumuramo u dimu cigara. Nema vise ni truna maloprijasnje napetosti. Skontali smo mjesto za razanj. Taman da se mozemo iznaslanjati na debla. Podijelili zaduzenja, Dokarto I ja idemo po sitnu logistiku, a ostali ce po sumi navuci drva I napraviti zvjersku zeravicu, Valez ce od one njegove udovice pokusati izvuci kilu dvije krompira, I neke salate, Neno ode u kuhinju oteti soli I margarina… Juhu, zivile debilne opklade… Juhu, derne, derne, derne…

14.09.2018.

taman mi :)

pito me napaćeni Šved treba l mi šta otamo, pa reko da mu olakšam izbor, ako ga nekad krene: https://www.klix.ba/auto/departure-one-je-kombinacija-kamp-kucice-i-camca/180911050#9


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930