beats by dre cheap

dokazivanje nedokazivog... zlostavljanje žrtve nepriznavanjem počinjenog, jer, eto, ne uklapa se u nečiju viziju dešenog...

jedna od najgorih stvari koje se čovjeku mogu desiti u životu je da mora dokazivati nešto što je nemoguće objasniti nekome ko to nije ni na koji način prošao, a pogotovo još nekome ko ni na koji način ne može prihvatiti da postoji takvo nešto sto se može na takav način proći... meni se to evo 25 do 30 godina konstantno dešava, volio bih da mi se vjeruje na riječ, da na svaki mogući način pokušavam izbjeći priću o ratu, užasima rata, svom i tuđem učešću i istom, posljedicama rata... jer onda kad sam i najdobronamjernijim pokušao ko nešto objasniti jednostavno nije išlo, i to nije išlo ni na koji način... jebi ga, kontaju da ih lažem, da preuveličavam, da imam strane, da se foliram, bilo koja da im je impresija, ali njihovi mozgovi nisu mogli prihvatiti da je to istina, i da sam žrtva te istine... nekim dragim ljudima sam recimo, nakon neuspjelih inprentepacija, priuštio iznenadnu teleportaciju, recimo cugam sa drugom iz dijaspore koji se tamo strašno napatio za vrijeme rata, sjednemo pjani i nažderani i svježom muzikom razmekšani, u auto, ja ga zamolim za malo zajebancije, svežem mu oči maramom, i isti osvane u magli azića oko 3 ujutro među stotinama potpuno sjebanih i zaboravljenih ruševina azića... znam da su svi u prvih 5 do 10 sekundi, nakon prvog suma mačke ili miša, pomjerene zavjese ili folije bili trijezni, baš zanimljivo trijezni, ko nakon jednomjesećnog ramazanskog čišćenja... i onda ja malo još koju progovorim, pokažem rukom na prvu ruševinu, tamo xy-u sijač otkinuo ruku, tamo je yx-a zatrpala tenkovska pa smo ga nakon 7 dana otkopali, nije ga teško bilo nać po smradu raspadanja, tamo je..... i mislim da bi svi bili puno bolji ljudi, i slušaoci, i pričaoci, kad bi periodično sami sebi, ili jedni drugima priuštili dan ili dva ili 7 nekakvih azića ili pički materina... jer neopisivo mi je dokurčilo dokazivati da sam 25 godina žrtva ratnog i postratnog fašizma, i da jednostavno svim svojim bitisanjem tada i sada, ovdje, ja ne mogu pobjeći od toga... nema trena da ne pokušavam, ali nema trena da me ne pokušava to sranje sustići... ali znam da je posljednje što ću dozvoliti sebi da se izvinjavam što sam to prošao, nešto svojom, nešto tuđom voljom, i što je to od mene učinilo... ne stidim se ni jedne svoje zamišljenosti, apatije, anxioznosti, strepnje, neobbjašnjivog ludila, kurca palca... nisam kriv...

Priče o umoru
http://umor.blogger.ba
27/06/2018 10:55