beats by dre cheap

džaferova trafika

do sad ste mogli upratiti da sam odrasto u parku omeđenom sa 3 manje 4-spratne zgrade. 72. ili 73. useljenih zgrada. naselje scijalno. taman preko puta hitne koje tada nije bilo, napravili titini zlotvori poslije koju godinu. u stvari park iza šibice. joj šta je tamo bilo djece, svih mogučih dječjih uzrasta. tih prvih nekoliko godina, dok je taj maleni park, bio najveći park na planeti, i dok sami izlazak izvan njega nije ni pod razno dolazio u obzir. jedina prodavnica, ako se to moglo nazvati prodavnicom bila je trafika, između parka i šibice. džaferova trafika. i do koje se dolazilo, da da, prelaskom ceste !!! hej prelaskom ceste !!! a džaferova trafika je bila obična, najobičnija siva limenka, u koju kad lupneš zveči, kake i jesu bile tada trafike. prodavale se novine, a mi nismo znali ni čitat i pisat, prodavale se cigare, mi nismo pušili, i stotine drugih gluposti kojima nismo bili dorasli. ali jesmo bili dorasli čunga- lunga ili bazuka žvakačim ili lizalima ili tetrapak dvojnom c sa slamkom. pa onda ako imaš sreće da te, vojo, rakac, grof, čiza, fendo, bilo ko od njih, dok kartaju ili bacaju čiza blizu, pošalje po kutiju 57ice, partnera, ibra, morave niške ili mostarske, da se obrebeš i sebi za žvaku !!!!!!! eeeeeeeeeeeejjjj žvaku što su ti odrasli, velika raja, rekli da uzmeš sebi !!!!! džafera pamtim kao sitnog crnomanjastog lika, nekako vazda masne zalijepljene kose u stranu. ko da je vazda imo neke smeđe stofane neispeglane tole i neku ružnu neslažuću se kosulju na sebi. i neizostavni prsluk. imo je džafer i džaferovicu, težu i veću od njega, sve sa natapiranom kosom ili pundžom, glasnu i punu nezaustavljivih riječi. pošto su đivjeli u šibici njoj je najnormalnije bilo sići do trafike u kučnom ogrtaću i papučama do trafike i njemu snijet malu šerpicu sa ručkom. rasli smo, a pored limene trafike osvanuo je mini koššpicarna sa starim šipcem koji je uvijek, ali uvijek bio u njoj, i ljeti i zimi. pa se uz samu trafiku pojavio i pekabelin hladnjak sa sladoledima. heeeej sladoledima, leni, kapri, rumenko, šarenko, cmok, i tako to. sada smo već rasli, i već su nas, i naši roditelji, i tuđi roditelji slali da uzimamo cigare kod džafera i džaferovice. i novine. tu su počeli i prvi pokušaji mangupluka. ko je smio, krišom, naravno, zapričavajući je izvlačio primjerak oslobođenja, borbe ili politike iz pripadajućih buntova, gurnuo ih pod pazuh, majicu ili u šorc, bilo kako ih skrivajući, jer se na taj način mogao uzeti novac koji nam je dat za kupovinu tih novina, za žvake, za sladoled, za kukuruz, kestenje, šta god. rekoh rasli smo, i ta ceste koja je sa malte prolazila prema socijanom je porasla, proširila se, sklonile se zaostale tračnice što su vodile u vasu miskina, mijenjalo se. i iz nekog razloga se džaferova trafika prebacila na drugi dio parka, odnosno na malu travnatu površinu između dvije zgrade, uz kako smo ga zvali veliki parking. tad smo napisali i pročitali prva slova, tu su kupljeni prvi romani, prvo crtani a poslije pisani, kaubojski, pa lun kralj ponoci. a kroz izlog se gledale erotike i sex magazini. tu sam i dobio svoj prvi alan ford, i dan danas mirišem sivo hladno jutro, otac i majka me ostinom odvode do novootvorenog kumrovca, tamo dobijam svoju, prvu, pencilinsku terapiju zbog, prve, teške angine grla. i na povratku, nekim čudom omekšani stari, mi kupuje nepoznati roman- strip, alan ford !!! džafer i džaferovica su ostajali isti, ali mi smo, ih nas nekoliko porasli do tinejđerskih godina. počeli izlaziti. i zvaršavati izlaske nekim dodatnim čumuranjem na nekoj od klupa u parku, cigara pred spavanje i tako to. pa smo se nas trojica koji smo stanovima bili bliže trafici u neka doba počeli opraštati pred trafikom. i tad smo nanovo uveli, gotovo zaboravljenu zajebanciju. nekad je neko iz zajebancije džaferu, lupanjem po stražnjem dijelu trafike, izvrno robu, isti glasno pičkaro po parku, i naravno, kao rezultat reakcije, isto se nastavilo. kako već bi spomenuto, trafika je bila smiješna montažna limenka, a mi rastući međedi. ali ovaj put udarac ramenom u zadnji dio limenke je značio dramatično povećan broj srušenih šteka. lagano smo i prevazilazili najveći mogući pasjaluk, a sastojao se u iznenadnom pritrčavanju trafici, i iz zaletu, zabijanju u zadnji dio, dok je neko od njih nesretnika, tamo sjedio, te njihovom zasipanju svih mogucih štekama i remintendama, te ubrzanom bijegu van vidokruga, prije nego li se uhavizaju da vide ko je pa smo evoluirali i onda iz noći u noć, takmićenje ko će više, ko će jaće, ko će taktičnije izvrrnut što više stvari sa polica i sa poleđine trafike. nekad iz zatrke, nekad brzim pokretom iz ramena. radilo se na tehnici, poznavanju školskog gradiva iz fizike i mehanike, silama i tako to. uz svako jutarnje jebavanje i pičakaranje majki i očeva od strane džafera. uz naše hinjsko osluškivanje toga i naknadno zajebavanje sa istim. džaba im bijahu nake deke, nake mreže, kurci palci, hormonizirani balavci nisu posustajali u svojim pasjalucima. i tako pojaviš se na šubi, džafer ili džaferpvica rondaju, ko god da je ali da mu on je be ovo i jebe ono, al sad si ko fol odrasto i uzmeš sebi ronhil, filter 160, žvake, upaljač, šibicu ! pa smo mu sjedili na pultu i redovno ga izvaljivali. ja sam ko bio i štiglić, ali Kiki i Soldon bijahu 2 poprilična međeda i u svojim mladim godinama.... i tako smo ušli u rat... zadnjih godinu do dvije je u porodični biznis džafera i džaferovice ušla i njihova narasla princeza, možda godinu do dvije starija od nas. savršeno se uklapala u to, izgledom i ponašanjem veoma slična vještici... trafika je nestala u danu, sada se zaista ne sjećam da li je u hodu popljačkana, ko što je solidan broj objekata bio i opljačkan, da li su je oni ispraznili obzirom da je u njoj, naknadno će se utvrditi, najvažnija ratna roba- cigare, ili ju je spizdila kaka granata. zadnje što je ja pamtim, a pamtim isključivo zbog fotografije, neki mi, srećom svi preživjeli, sredina 93. i ostaci okova od trafike. rat. teški rat... džafera i džaferovicu nisam vidio od 92., ne znam ni da li su živi, vjerovatno i nisu, imali su i tada posolidnih godina. njihov cvjetak je jedno godinu do dvije uveseljavao tadašnji naraštaj socijalnog sa svojom grandioznom ljubavnom vezom, jedan on i jedna ona. ljudi moji dva monstruozna debila, za koje bi se u normalnim okolnostima samo smijao, ali onda skontaš, rat je, jebeni je rat, oni su aposlutni debili, za i sa mjedenice, ali i oni su naoružani, i oni ordiniraju naseljem, i oni imaju akreditacije, i oni nešto ureduju, legitimišu, ocjenjuju i procjenjuju, pa se vole, pa se ne vole, pa se svađaju, pa se taki ganjaju, pičkaraju, pa pa pa... i kako rekoh, ni njih ni trafike nema, čak je na samoj poziciji trafike izniklo neko kržljavo stabalce. mnogo toga nema. ali ja, svakim prolaskom tuda, obilazeći kvart, vidim je tu... ne znam kako, al vidim je tačno na istom mjestu. i ista je, neugledna, sitna i siva. i dao bih milion da im se sada, vaki kaki sam, ramenom zakucam u poleđinu, da im je izvrnem bukvalno svu :) i da se samo-prijavim, makar i prekršajnu fasovo :)

Priče o umoru
http://umor.blogger.ba
27/11/2018 13:35