beats by dre cheap

o sebi se zabavili, stare nene govorile, i nanovo govore

Kao klinac imao sam obavezu pomagati/raditi u porodičnom mini- marketu, kako bijaše zvanični naziv, 16m2 radnjice, u kojoj smo pokušavali ostvariti očev povrat u vlastito djetinjstvo i rad u nekoj od radnji njegova oca. Bijaše to početak srednje škole koji se provukao i do odlaska u JNA, slatko startanje studiranja i, na žalost, i početak rata. Tada sam već bio, ko i odrastao, u ljeto 92. sam „proslavio“ i 23. rođendan, a to se, moglo bi se i reć, smatralo odraslošću. Kroz radnju prolazile razno razne mušterije, neke teške, neke lagane, neke tmurne, neke nasmiješene, neke prezahtjevne, neke opuštene. A bila je i ona. Nasmiješena i vesela. I nekako mi stravljala do znanja da sam joj simpatičan. Recimo sa mojih tadašnjih 17 do 18 godina. A ona tada imaše nekih 30-ak. Možda godinu do dvije još. Tanana, vižljasta. I rekoh već, nekako baš vesela i nasmiješena. Kako nisam znao kako li se postaviti, tako je ona postajala šaljivija prema meni. Sva vrckava. Imponovalo joj. Ona sigurna a ja nesiguran. I tako s vrata bi bilo: Kako mi je danas moj mlađahni slatkiš ? I ja sam se postepeno opustio pa bih se znao pohvalit kako je slatkiš baš kako treba i tako to. Učio u hodu. Al, nisam ni znao ni umio bilo šta preduzeti. Ma nisam ni vozit znao, a kamo li da sam je sa kakva auta mogo provozat. Nisam ni kaka stana mogo zbavit. Možda se nadat da starci odu na koji duži sat na imanje/vikendicu a da ja joj ja ponudim pokaz svoje tinejđerske sobice. Ma, da se ne foliramo, moj vrhunac je mogo bit poziv na ljubakanje na klupi u parku. Koji nisam uputio. Nisam imo blagog pojma kako bih to uradio. Nit znao, nit smjeo, nit išta. Šta bih tamo sa potpuno zrelom ženom. A ona se samo smješkala i nastavljala sa zadirkivanjem. U drugoj polovini 91. se je situacija malkice mijenjala na bolje u moju korist, ustabilio sam redovne penetracije po raznim konstelacijama, ono student, ono imalo se ko i para, ono vodio se ko zgodan, duhovit, mangupav. Išlo me je i samom sebi sam postajao sve samouvjereniji. Oko i u radnji su se vrtile razne „djevojčice“. Nisam se više dao zbunit. Sad sam ja s vrata znao Pozdravit najšarmantniju Teta Starku, pohvalit osmjeh i košulju i sklad boja. A i zamijetit iskricu u oku. Nije mi se nigdje žurilo, a ni njoj se nigdje nije žurilo. Igali smo se naivnog brace i koketne tete. Ko da nismo željeli pokvariti tu igru. Osim toga, znala je naletiti u društvu nešto starije žene, najvjerovatnije majke, ili ponekad vodeći sa sabom slatkog dječaćića, ne starijeg od 10 godina. Iz nekog razloga mislim da muža nije bilo ni na mapi, ali nit sam šta pito, nit se šta spominjalo. I tako, svakih nekoliko dana, kad se potrefi njen dolazak u radnju, recimo sa vjerovatnog posla, a moje odrađivanje kratke smjene od sat do dva popodneva u radnji, red šale, red zeze, red laganih ujeda i na kraju pa-pa kud koji mili moji. Rat je uletio brzo. Sve se monstruozno ubrzalo. Vidjevši kako se užurbano pljačkaju radnje po gradu, mi smo svoju još užurbanije ispraznili i dislocirali robu u porodični stan, te zamandalili isto, čekajući da sve prođe mjesec do dva. April to bi. Ali uđosmo i u maj. I u juni. i u juli. Ja već odavno teritorijalac. Medeni. Visok. Vitak. Utegnut. Jedino sam ko fol blago dužu plavu frizuru zamijenio izbrijanom glavušom. Jednom u stanu koji „čuvasmo“, iz zajebancije, Alan, Kum i ja se izbrijasmo i osta nam taj stajling. I rekoh da bi juli. Vreo dan. Popodne. Iz nekog razloga bijah u gradu. I naravno pokušavah pješice dobacit do Socijalnog. A oni se natovarili. Roka se po čitavom gradu, ponajviše od predsjedništva do Malte. Na svakoj jebenoj raskrsnici rafalaju sijačima, snajperišu, kompletan put života svako malo pod nasumičnim granatama. Pod takvim sranjem otišo do grada, završio budalaštinu koju sam trebo, i sad nazad. Kompletna hormonima pogurana budala. Kreni nekih 10 do 20 metara pa se negdje ko fol sakrij, čučni i ščučuri se, pa čekaj da prebaci vatru naprijed ili nazad, nešto ko procjenjuj. Pa pretrči. I stalno tako. Na nju naletih u prolazu kod vojne bolnice. Prepadnutu. Sluđenu. Njeni znaju da je krenula, a ona ne zna ni kako će, ni gdje će. A nigdje je. A morala bi negdje. Tu svakako nije prispjela. Reko smiješ li sa mnom, paziću na tebe. Nekako se usudi. I polako nas dvoje. Prođosmo odmah najgore, dio od vojne do raskrsnice za željezničku. Kroz željezničku izađemo na perone, odemo uz samo brdo i kroz ono šiblje. Samo da je zemlja pod nogama. Ako gdje gruhne, samo zalegnemo. Sve je bolje nego li biti na ravnici duž maršalke kad minobacačke u nizu pljuhnu na asfalt. Preletimo, u sumanutom šprintu, sa pruge na raskrsnicu kod pofalića, i uz energoivest-ove nebodere se uvučemo u komleks Vase Miskina. Od tamo, opet polako, korak po korak, se spustimo do Žiša, preletimo raskrsnicu na Socijalnom. Znojavi. Prljavi. Izgrebani. I dobrano isprepadani. Ona više nego li ja, ali opet, ni meni nije ni najmanje svejedno. Opasno, opasno roka. Ne prestaje i ko da nema namjeru prestati. Dolazimo do ulaza u haustor gdje ja imam ključ od stana na prvom spratu. Ostavio mi jaran kad se starcima ispaljivo iz grada. Da mu ko fol sačuvam. Ona do svoga stana saznajem ima još komletno naselje za prepješačit. Ali puno je to u ovim okolnostima. Prerizično. Nudim joj opciju da nastavimo dalje, ali istovremeno predlažem i puno logičniju da uletimo u stan, uvučemo se u sklonjeniju sobu, ona se javi telefonom svojima dokle je, i onda čekamo da stanu. A staće valjda, rokaju satima i satima. I uletimo u stan. Uletimo i u sobicu. Dugački jogi uglavljen u zidni ormar, na jednom kraju ona, na drugom ja. Iscrpljeni. Granate sumanuto lupaju po naselju. Sada u stvari i shvatam da se lupa naveliko na potezu Grbavica-Hrasno, a da ga kao kolateral puše Socijalno i Malta. Pužeći donosim telefon u sobu i ona se javlja nekom svom. Taj neko joj govori, gdje si šta si, ne mrdaj. Ona kaže i neću. Ne smijem. Sjedimo. Ćutimo. Pa se odjedamput budalasto smijemo. Sumrak je. Još se roka, ali nekako nije baš tolko blizu. Jenjava. Rekoh, moraš li svojima. Ma trebala bi, sva sam isprljana, gladna sam. A oni će pobudalit zbog mene. Rekoh nemoj ići, nije za toga, snaći ćemo se. Kaže kako. Nudim opcije iz glave. Struje nemamo. Ali imam mlake vode u 2 mala kanistera na balkonu, ostavim ih da se zgriju, baš za tuširanja. Imam flašu naka crna vina i 2 deca očeve travarice. Dodatno paklo Drine. I jedan čipi čips. I možda grisini. I 1 svijeću. Ali mislim da nam neće trebat, mjesečina je. I ima dovoljno kreveta. Uzima telefon u ruke, ponovo zove svoje, i kaže, ja sam na sigurnom, neću više rizikovat, doći ću ujutro. Oni neki tamo se slažu, samo da nije na ulici. Težak je ovo dan bio za Sarajevo. A onda se okreće prema meni, blago promuklim glasom progovori, samo trebaće mi pomoć, smiješi se, ne mogu ja sama posipati se sa vodom iz kanistera, tu bi ti mogao uskočit. Uzimam kanistere sa balkona i unosim ih u kupatilo. U već vidljivom, lelujavom crnilu istog vidim obrise njenih laganih pokreta. Skida se. Baš lagano. Nasmiješena. Ulazi u kadu. Kaže na tebe je red. Lagano je polijevam , ona rukama rapršuje vodu po tijelu. Sapunja se. Pita, da li bi meni smetalo da je nasapunjam. Ne odgovaram, ali zdušno prihvatam igru. Sapiram je . Onda ona mene uvlači u kadu i skida me. Mokrim tijelom me vlaži. Sapunja. Pa se polijevamo. Naslanjam bradu na vrh njene glave. Sada več u mraku, liježemo na jogi male sobice... Trošimo noć. Ponekad gutljaj vina. Parće čipsa. Zapaljena cigara. Pa novi red trošenja noći. Kroz unhcr folije dopiru lijeni zvuci ljetnje noći. Nakon onakve cjelodnevne buke gotovo potpuni mir. Jebo te, je l moguće da ima zrikavaca u sarajevu... a nema ni pucnja ni explozije. Savršeni mir. Spavam. Na licu osjećam nježni prelazak sitnih prstiju, nekoliko laganih suhih poljubaca, jedva čujno svanulo je, ja odoh svojima, trebam, pa eto, vidimo se, hvala ti što si me baš ovako lijepo pripazio. Stidljivo odgovorih nema na čemu. I ne stigoh reć da mi je bilo neizmjerno zadovoljstvo. I dok ponovo tonem u san, skontah, da za sve ove godine je nikad i ne upitah kako se zove, čak ni jučer popodne u muci, pa ni u mraku u slasti. Nemam blagog pojma kako se zove ! A ne znam zna li i ona moje ime. Osim da sam Slatkiš. I onda spavam, satima spavam. Neko od raje u neka doba dolazi, prvo glasnim kucanjem po vratima, pa onda samoincinativnim ulaskom u stan, halo međede, šta tolko spavaš, diž se, i tako to. Ponavlja se već ratna kolotećina. Prolaze dani. Sve se nadam da ću je vidjet, znam gdje bi otprilike mogla biti, a meni su tu baš negdje montirali štab, pa mi nije ni mrsko povremeno sjedit ispred i ko fol držat stražu. Zavaljen u fotelji iznesenoj iz nekog napuštenog stana, u prolazu, noge podignute na vreće napunjene zemljom, pušim cigaru. Na meni svijetlo zelena pamučna majica za grada, nekakve ko fol maskirne tole i na nogama tuđe poluduboke kožne konverske. Tipični primjerak samoproglašenih vojnika u tenama kako su nas krišom okarakterisali zaostali stanari te bivše JNA zgrade. Mislim, nisam se ni sam smatrao vojnikom, ali nisam ni imao previše opcija, rat je zaista ozbiljno sranje. Da nije sa strane odloženog kalaša mogo bi proći ko dosadom stučeni recimo čuvar parkinga. Nezainteresovano prebirem po nekoliko već danima i danima starih izdanja Oslobođenja. Zaostalo u štabu. Sredstvo informisanja. Nema se šta u tim novinama pročitati, nema dovoljno papira, malo glupe propagande, malo glupih analiza, patetike i tako to. Ma samo da vrijeme prođe. I onda na krajnjim stranicama sitna fotografija. Ime i prezime. Obavještavamo rodbinu i prijatelje da je naša ...... ...... tragično preselila dana tog i tog... Ona. Samo koji dan poslije nas. Crnilo. Naglo zamagljeni pogled na novine u sleđenim rukama. I eksplozija posred mozga. Više mi nije dosadno. Ne vidim datum. Ne vidim prezime. Ne vidim ožalošćene. Ma ne vidim više ništa. Vidim samo ime. Dženana. Ubijena. Ovaj put su bili uspješniji. Tako nestaju ljudi u Sarajevu. ......................................................................... ps nekako se smrt sama nametnu jutros kroz komentare, opet ovdje se danas zlogasno masovno orgazmično šenluči za smisao genocida... stvarno odvratan dan za otvorit oči...

Priče o umoru
http://umor.blogger.ba
09/01/2019 09:12